Kučke planine su smještene sjeveroistočno od Podgorice. Jednim dijelom se nalaze u graničnom pojasu prema Albaniji. Na izvjestan način predstavljaju nastavak Prokletija. Pružaju se od planine Vile (ispod koje leži Rikavačko jezero) pa sve do Komova. Ljepotu Kučkih planina znaju da cijene samo vrsni poznavaoci ovih predjela. Oni idu toliko daleko da ih smatraju najljepšim u Crnoj Gori. Ukusi se razlikuju, a ja, kao veliki ljubitelj stijena i kamenja, što više upoznajem ovaj predio, sve sam više njime oduševljena. Uglavnom su to kamenite planine, surove, sa minimumom vegetacije. U podnožju svake se nalaze ostaci brojnih katuna kojih je, na ovim prostorima, do devedesetih godina prošlog vijeka bilo dosta. Iako su mi Kučke planine na vratima od kuće, priznajem da mi se još dosta vrhova sa ovog prostora nalazi na spisku budućih “putovanja”. Da sljedeće planinarske sezone odlučim da idem samo na Kučke vrhove, ne znam bih li stigla da se popnem na svaki. Kažu da na prostoru Kučke krajine ima dvadesetak vrhova visine preko 2000 mnm. Ne znam da li ih je baš toliko, ali uopšte nisu za potcjenjivanje ni oni stotinak metara niži, ni kad je uspon na njih u pitanju, ni kad se baci pogled sa njih.
Dvije planine na ovom prostoru odskaču od ostalih, ne liče na druge. Kao da su nekom greškom upale u ovo more kamena. To su Maglič i Crna planina. Ove dvije planine svojim travnatim površinama predstavljaju izuzetak među ostalim planinama masiva Žijevo, kako neki nazivaju Kučke planine. Na Maglič sam se popela prije šest godina, a Crna planina je dugo čamila na spisku. Crna planina je dugačka, upadljiva i ne može se promašiti kud god da prođeš od Bukumirskog jezera do Mokre i Veruše ili obrnuto. Jedino što mi nikad nije bilo jasno kako je ikome palo na um da joj da ovakvo ime. Tokom različitih godišnjih doba ona mijenja boje i nijanse, ali crna nikad nije jedna od njih. Naš najstariji sin se peo na Crnu planinu u jesen, kad je ona bila crvena.
Maj, mjesec kad se snijeg otopi i planine mi postanu dostupne, ove godine nije bio onakav kakav sam priželjkivala. Svakog vikenda je postojala prijetnja kišom pa su se planovi prebacivali iz vikenda u vikend. Posljednje subote maja smo odlučili da rizikujemo. Vremenske prognoze su davale neki mali procenat šanse da na prostoru Kučkih planina ne bude padavina. Opremili smo se kišnim kabanicama za svaki slučaj i krenuli. Znali smo da staza nije markirana, ali smo se usmeno raspitali kod drugara iz PD “Mala družina”, a tu je bio i tekst sa bloga “Vrhovi Crne Gore”. Sanja je bila zadužena da ga detaljno prouči. Znajući konfiguraciju Crne planine smatrali smo da je to dovoljna priprema. Ranije nisi imao mnogo izbora: do početne tačke si morao da dođeš kroz Kuče do Mokre (prolazeći nedaleko od Bukumirskog jezera). Izgradnjom autoputa otvorile su se razne mogućnosti i kombinacije. Mi smo odlučili da odemo autoputem do Mateševa, pa nazad preko Opasanice do Mokre. Trebalo je da skrenemo malo prije Mokre, ali nismo uočili skretanje. Pored oznake “Mokra” sreli smo grupu drugara iz PD “Komovi” koji su planirali da “napadnu” Vilu, ali ih je pogled u nebo kolebao. Oni su nas uputili na prilično neupadljivo skretanje nekoliko stotina metara nazad. Odatle je bilo lako. Posle nekih 500 metara dobrim makadamom prešli smo drveni mostić i parkirali se pored nekadašnje karaule Mokra.
Ka katunu Bušat smo produžili pješke. U početku smo išli zavojitim putem kroz šumu, a onda smo izbili na čistinu. Naš cilj se pružao lijevo od nas. Samo je bilo pitanje gdje se nalazi najviša tačka i sa koje strane se najlakše stiže do nje. Imali smo pred sobom oko 500 visinskih metara, ali nas to uopšte nije brinulo. Mnogo više smo strepjeli od oblaka koji nikako nisu htjeli da odustanu. Naizmjenično su nam davali nadu i ponovo se gomilali. No, kad smo stigli do katuna Bušat počeo je da duva vjetar. Pomislili smo: bar će otjerati oblake.
Popeli smo se iznad katuna i razmatrali opcije. Zakljičili smo da nam je najbolje da se penjemo pored usjeka pa dokle stignemo. Vjetar je bio sve žešći, a okolni prizori sve ljepši, pa smo ga ignorisali. S jedne strane sunčano, zelene livade, pravo proljeće. S druge magla i pramenovi snijega. Kod nas, u sredini, vjetar je bivao sve jači. Ja sam, zahvaljujući težini bila stabilna. Bojala sam se da Sanju ne oduva put Magliča.
Proljeće je na ovom prostoru tek hvatalo zalet. Kaćuni su tražili prostor pored snijega koji se predavao. Primakla sam se jednoj zmiji koja se dvoumila da li da izađe iz rupe. Srećom, skroz me je iskulirala. Do prevoja smo se peli lagano, a kad smo došli do vršnog grebena svima nam je trebalo dosta snage u borbi sa vjetrom. Prvo smo pošli desno, ka nižem vrhu Crne planine koji se nalazi u neposrednoj blizini Magliča. Vjetar je duvao u nas pa u pojedinim momentima nismo bili sigurni napredujemo li imalo. Ali, odustajali nismo. Preko uzvišenja koje se pružalo neposredno iznad katuna Bušat, i koje nam je zaklanjalo vidik u startu, vidjeli smo brojne vrhove Kučkih planina. Većinu smo prepoznali: Surdup, Štitan, Treskavac… Kao i obično, za pola smo bili sigurni, ponešto smo pretpostavljali. Popravljamo se svaki put, a tu je bila i Sanja koja se popela na većinu ovih vrhova, za razliku od nas koji smo stavili samo nekoliko štrikova.
Vidljivost se razlikovala u zavisnosti od strane svijeta na koju bismo se okrenuli. U pravcu Opasanice je grijalo sunce. Činilo se da Maglič, na kojem je bilo neuporedivo više snijega nego na Crnoj planini, možemo da dodirnemo. Prema Vermoši je bila slaba vidljivost i prilično oblačno. Sve u svemu, mnogo toga bi se moglo odavde vidjeti. Ko ima sreće pa naleti tokom nekog i vedrog i bistrog dana, može da dobaci do pola i Crne Gore i Albanije.
Vjetar nas je potjerao na suprotnu stranu. Morali smo prvo da se spustimo, a onda malo popnemo do najvišeg vrha. Sad to nije bilo nimalo teško. Vjetar nam je bio saveznik. Često smo se osvrtali da vidimo mjesto na kojem smo do skoro stajali i Maglič. Iza njih su se nazirale Prokletije, još uvijek potpuno pod snijegom. Sa najvećeg vrha smo prepoznali katun Bindžu, Planinicu, Kurlaj… Bili smo oduševljeni. Samo su Komovi, kao za inat, bili prekriveni oblacima. Odmorili smo, čekali, pogledivali… ali se oblaci nisu dali. Na kraju smo se predali. Moraćemo opet na Crnu planinu da vidimo Komove sa nje.
Spustili smo se bez reda i plana. Mogli smo bolje. Ali, svakako nije bilo značajnih problema. Pitala sam se što nema markacija. Ali, na šta da se stave? Crna planina je sva od livada. Malo ćeš koji kamen naći. Tako da preporučujem i uspon i silazak slobodnim stilom, a svaki sljedeći put ćeš naći neki bolji pravac. Jer, Crna planina treba da se obiđe u svakom periodu godine. Zimi bi ste je nazvali: Bijela, ljeti: Zelena, a s jeseni kad borovnjaci počnu da mijenjaju boju: Crvena. Nikad: Crna. Mora da je radi nekih uroka.
Tek, tokom silaska smo primijetili da je katun Bušat nekad bio mnogo popularno mjesto. Odozgo se vide brojni ostaci glada. Nekad su se gradile od kamena. Danas se mogu vidjeti razni materijali neprimjereni prirodnom okruženju. Posebno odudaraju limeni krovovi. Možda će doći vrijeme kada će se opet praviti kuće od kamena, slične nekadašnjim. Znali su naši preci mnoge stvari bolje od nas danas, moramo to da priznamo. U povratku smo se divili dijelu Mokre koji je smješten ispod puta i koji do tad nismo uočavali.
Iako je bio sami kraj maja u usjecima je bilo još snijega, ali se i biljni svijet bio probudio. Na višoj visini tek kaćuni, ali oko katuna Bušat smo prolazili pored brojnih divljih orhideja, najljepšeg poljskog cvijeća koje me uvijek nanovo oduševi bez obzira na to koliko ga puta vidim. Uvijek pomislim: ova je najljepša do sad. Osim njih, već su bili procvjetali i encijan, velemun, ljubičice… Ču, Crna planina?
Bonus video:
