Popis

U toku je popis.

Bio sam popisivač 1981. godine. I zaradio prvi honorar u životu. Glavni instruktor u sali Upravne zgrade Luke Bar, u ime nadležnog opštinskog Sekretarijata, bio je Danilo Dano Delibašić, jedan od najboljih fudbalera u istoriji Mornara. Tada smo se ozbiljno pripremali za taj posao. Tih petnaestak dana ostalo mi je u prijatnoj uspomeni. Svuda sam bio srdačno dočekivan, širom otvorenih vrata. Izuzev na jednom mjestu, gdje sam sa dvoje mladih ljudi dugo pregovarao da me puste u svoju podstanarsku udžericu. Morao sam da im obećam da niko neće saznati da tu žive.

Obećanje nisam održao.

Mjesec-dva poslije popisa na spomeniku iz NOB-a, ispred naše kuće u Popovićima, jedna žena je sjedjela i plakala.

„Kako mogu da vam pomognem“.

„Nikako“.

„Zašto?“

„Niko ne zna gdje mi živi kćerka, a negdje je u ovom naselju. Danima je tražim. Pobjegla je za svog momka prije dvije godine. Otac joj je ljut, ne želi da je vidi, a ja sam krijući došla iz Bosne da je nađem. Slagala sam da idem u rod.“

„Kako vam se zove ćerka?“

„Ajkuna“.

„Hajte sa mnom.“

I sad vidim zagrljaj i suze majke i ćerke i čujem blagosiljanje žene koja me, dok sam se snašao, poljubila u obje ruke.

* * *

Da ne živim u Baru, volio bih da živim u Herceg Novom ili Perastu; da nisam porijeklom sa Ljubotinja, volio bih da sam porijeklom iz Pljevalja ili sa Žabljaka.

* * *

Kompetitivnost ili suparništvo, konkurencija, takmičenje… izjeda ovo društvo. Svi se takmičimo, svi smo u igri. Niko ne gleda svoj učinak nego, prije svega, tuđi. O njemu vodimo više računa nego o svom.

A ima ljudi koje više žalosti tuđi uspjeh nego što ih veseli sopstveni. I tek njima nije lako. Čitavog života su na oprezu, osluškuju, prate… spremni da u svako doba reaguju i pokušaju da unize i diskredituju one koji makar malo odskoče iz prosječnosti. Nemaju vremena za sebe, djeluju stegnuto, vječito zabrinuto, bez osmijeha i prijatelja…

* * *

Jedan čovjek u našoj, novinarskoj branši, nije znao za kompetitivnost, mada se u njegovo vrijeme to tako nije ni zvalo. Sve smo svodili pod sujetu i ljubomoru. Radi se o Momčilu Popoviću. Bio mi je nastavnik u osnovnoj školi i, kasnije, direktor, u dva maha, u Radio Baru. Od njega sam najviše naučio u novinarstvu. Imao je mana i neuporedivo više vrlina.

* * *

Kad u tekstu pominjete mnogo ljudi postoji velika mogućnost da se o nekoga ogriješite. Sa tim se, ovih dana, suočavaju autori koji pišu za sajt Bar Info, u rubrici „Bar u hodnicima sjećanja“. I čude se što nisu previše zahvalni oni koje pominju i što su ljuti „kao puške“ oni koje su (nenamjerno) izostavili.

* * *

Nekad nije bilo dočeka Nove godine na otvorenom. Ali, i to smo, u međuvremenu, prepisali od Zapada. Od kada je nježna Jelena Rozga, jedne Nove godine, izbombardovana na bini petardama, ne idem na gradski trg. Neću ni ove, Brena je zakasnila 30 i kusur godina. Možda da je tamo Aleksandra Prijović otišao bih da je vidim i čujem, da probam da odgonetnem zašto mladi Zagrepčani toliko luduju za njom.

* * *

Jedan od junaka moje mladosti bio je Dušan Savić. Onda sam ga vidio kako daje podršku onom opskurnom liku, učitelju glume, optuženom za napastvovanje svojih maloljetnih učenica. I Dule mi, retroaktivno, nije više junak.

* * *

Šteta što ovaj popis nema rubriku za vozila. Baš me interesuje koliko ih, tokom dana, prodefiluje putevima u barskoj opštini. U mnogim porodicama svaki punoljetni član ima svoj auto. Gužve su gotovo kao usred ljeta. A bahatost je veća nego ljeti. Vozači, bez bilo kakvog zazora, automobile parkiraju na travnatim površinama, na ulicama u kojima je zabranjeno, ukoso na bulevarima… Ako čovjek trkne „na dva minuta“ (koji se protegnu na sat), obavezno uključi sva četiri žmigavca. E, onda nema veze što se nepropisno parkirao ili „zatvorio“ nečije vozilo, glavno je da je uključio žmigavce…

* * *

Navijam za Đironu kao nekad za Lester. Klub iz katalonskog grada sa oko 100.000 stanovnika vodi u prvenstvu Španije, zajedno sa Realom, koji mu dahće za vratom. Lester je 2016. napravio senzaciju i osvojio titulu u Engleskoj, pored dva Mančestera, Liverpula, Čelsija, Arsenala, Totenhema… Đironi su znatno manje šanse pored Reala, Barselone i Atletika.

Ali, lijepo je uvijek navijati za autsajdere, pa i u fudbalu.

* * *

„U tome je tajna roditeljstva: staviti sebe u drugi plan. Roditeljska ljubav je žrtva koja se podnosi ćutke“, Arnon Grunberg, roman „Tirza“.