Prokletije, čudesne planine, koje zauzimaju teritoriju više zemalja, postale su šire poznate tek početkom ovog vijeka. Od početka ove decenije svake godine se broj onih koji dođu da se dive njenim ljepotama višestruko uvećava. Sigurna sam da će tako biti i ubuduće. Kad sam prije desetak godina prvi put prošetala Plavom i Gusinjem, nisam mogla da spustim pogled sa nevjerovatnih planina koje su me okruživale. Tada nisam ni pomislila da ću se ikad vinuti u vrhove Prokletija. Jer, iako su mi čudesno izgledale, djelovale su i pomalo zastrašujuće. Kasnije, što sam češće dolazila, uspijevala sam da podignem sopstvenu ljestvicu i popravim visinski rekord, najviše čudeći se sama sebi.
Otkriće Ljepuše, albanskog sela odakle kreću mnogi usponi na vrhove Prokletija, a koje je smješteno 200 metara više od Vusanja, mjesta odakle se kreće sa naše strane, otvorilo mi je nove mogućnosti. Prošlog oktobra sam se popela na Grebenit i Berizdoljit, vrhove koji se nalaze na teritoriji Albanije i bila sam oduševljena objema turama. No, na toj turi smo sve vrijeme gledali u Trojan, koji je dominirao tim prostorom. Masiv Trojana je dug oko 5 km, a to u šta smo mi gledali sa Berizdolja je njegov južni dio zvani Pobođeni Kamen ili Gur i Kul, kako ga zovu Albanci, a i mi smo uglavnom preuzeli taj naziv. Moj vjerni pratilac na svim putovanjima, muž mi Duško, rekao je: “Moramo se popeti i na ovaj Trojan”. Odlično se sjećam kako sam se iskikotala i rekla: “Ajde, ne sprdaj se”. Međutim, on je bio uporan. Trojan se stalno provlačio kroz sve naše planinarske planove. Konačno je Sanja prelomila: “Pa, ako se ne biste spuštali do Šupljih Vrata, možda biste i mogli”. Pao je i dogovor da nas ona vodi. Sredinom septembra, tačno na Duškov rođendan, Trojan je došao na red. Rekla sam da je to što ga pratim u tom pohodu rođendanski poklon od mene. Sve smo isplanirali, spakovali se da sjutradan poranimo, samo je trebalo da pitamo Sanju je li i ona spremna: “Praštajte drugari, iskrsla mi je mogućnost da se popnem na Radohines. To se ne propušta.” Ako je ko razumio, mi smo. Samo na tren smo se zapitali da li da čekamo neki drugi vikend kad Sanja bude slobodna, a onda smo odlučili da krenemo sami. “Ada, kad smo već planirali…” Krenuli smo zorom. Granicu smo prešli bez zadržavanja i na polaznu tačku, selo Ljepuša, stigli prije 8 sati.
Od cilja nas je dijelilo 6 km u dalj i 885 metara uvis. Ovi koji su stavljali markacije su predvidjeli da se to može proći za 3,5 sata, ali ja sam sebi davala i 4,5. Krenuli smo poletno. Brzo smo ušli u šumu i odmah startovali sa usponom, ali smo primijetili koliko je velik bio tek u povratku. Staza je nekad išla lakšim, nekad težim terenom, ali je šuma bila toliko lijepa da smo samo nju primjećivali.
Kad smo izašli iz šume s lijeve strane nas je dočekao prelijepi prizor. Bio je to onaj Trojan u kojeg smo se godinu dana ranije zaljubili, ali smo sad shvatili da to ne može biti naš krajnji cilj jer je suviše blizu. Bili smo u pravu. Cilj je bio mnogo dalje nego što smo tada pretpostavljali.
Staza je bila dobro markirana, a mi smo bili orni i odmorni. Na prvu “prolaznu tačku”, katun Dobk, stigli smo po planu. Trojanu smo bili bliži sat vremena i 315 metara visinskih. Naši susjedi su dosta kasnije od nas počeli da se bave planinskim turizmom, ali brzo uče. Na Dobku smo zatekli kolibu i pored nje mobilijar koji nam govori da se ljeti ovuda dosta prolazi i navraća. Iznad katuna smo išli po livadi, ali je staza uskoro opet zašla u šumu. Naišli smo i na mali vodopad. Sigurno je u nekim periodima godine daleko moćniji. Prolazili smo pored pečuraka. Bilo je tu i lijepih primjeraka puhare, ali ih nisam mogla nosati do Trojana i nazad, pa sam ih stoički “iskulirala”.
Prizori oko nas bili su sve ljepši, a mi smo grabili dalje ne osjećajući umor. Kad smo stigli do narednih putokaza sjetili smo se instrukcije našeg drugara planinara Borka: “Kad stignete do jedne raskrsnice gdje do Trojana može da se ide i lijevo i desno, vi idite desno.” Poslušali smo ga i nismo pogriješili. Lijevo se, pretpostavljam ide do Šupljih Vrata pa onda penje na Trojan, a to bi za nas, stvarno bio prekrupan zalogaj. Bar toga dana.
Stigli smo do prevoja odakle se vide Popadija i Talijanka, ili bar neki njihovi djelovi. One, kao i Valušnica, zajedno sa Trojanom čine Trojansku grupu planina. Nikad se tu neću snaći do kraja. Taman nešto sebi razjasnim, novi podatak me zbuni. Odlučila sam da se ne udubljujem previše. Mogu da uživam i bez preciznog saznanja o svakom vrhu. Uglavnom, ovdje smo shvatili da do Trojana ima da se pješači još dosta. Kad su pravougaone markacije prešle u okrugle, a staza postala daleko slabije i markirana i “razgažena”, znali smo da smo ušli u Crnu Goru. Uspon do Trojana sa naše strane, pošto ima dosta popularnijih vrhova i pošto nije dio ture “Vrhovi Balkana”, nije toliko popularan. Stekla sam takav utisak, a kasnije su mi i lokalci to potvrdili. Kad smo stigli do sipara, koji ide padinom Pobuđenog Kamena i bacili pogled ispred sebe shvatili smo dokle treba da idemo. “Jao… Ko će ovo?”, istrčao se moj pesimizam. Duško je samo išao ispred mene bez riječi, na izvjesnom odstojanju i uopšte se nije obazirao na moje jadikovke. Šta sam mogla nego da koračam dalje. Dok sam zastajkivala da se odmorim, osvrtala sam se. Prizor iza nas je bio bajka. Prokletije u najboljem izdanju. Nogu pred nogu stigli smo do jednog nevjerovatnog mjesta. Sjetili smo se toponima na koji smo naišli čitajući o Trojanu: Žuta Prla. “Ovo su 100% ta Žuta Prla, nema dileme. Fenomenalna su”, namah je nestao sav umor. Žuta Prla su prevoj koji se nalazi tačno između Pobođenog kamena (Gur i Kula) i Trojana. Odatle je “samo” trebalo da se ide grebenom.
Kad smo se dokopali vršnog grebena ja sam bila presrećna. Popeh se i na Trojan! Pogled je bio… kao s Trojana. Nismo znali gdje bismo prije pogledali, šta fotografisali, pokušali da imenujemo. Rekla sam Dušku oprezno: “Rekao je Borko da kad stignemo na vršni greben nema potrebe da idemo do njegovog kraja. Grdno je za hodanje, a pogled je do kraja isti”. Samo me je pogledao bez riječi, uzeo štapove i zaputio se grebenom. Ja, šta ću, za njim.
Borko je bio u pravu. Nije se išlo po grebenu nego malo ispod njega, po vrlo oštrom kamenju, nevidljivom stazom. Ipak, prošli smo ga mnogo brže nego što smo mislili da ćemo. Stigli smo do kraja. Prvo smo pogledali unazad i zadivili se dužini grebena. Odavde je pogled na Gusinje i Plav bio odličan. Sad tačno znam odakle dokle se pruža ovaj greben. Vidjeli smo ga sa Popadije, Vezirove brade, sa Podgoje, odozdo mnogo puta. Samo, dok ne pređeš pješke, teško pamtiš. Pošto ga prepješačiš, svaki ti vrh ostane uklesan u memoriji.
S jedne strane smo bili oduševljeni viđenim, a s druge samima sobom. “Čovječe, popeli smo se na Trojan! Nismo još za bačit’… gojzerice.” Ne rekoh da nam je do vrha trebalo nešto više od četiri sata neforsiranog hoda. U povratku je sve bilo mnogo lakše. Prije svega, tačno smo znali šta nas čeka, ali nas to nije omelo da previdimo jedno skretanje i stignemo u skroz drugo okruženje. Kad smo vidjeli potok koji vijuga i krave kako pasu pored njega shvatili smo da smo omanuli. Srećom, ne mnogo. Brzo smo se vratili na pravu stazu. Prije toga smo vidjeli jednu šupljinu u stijeni pa smo se pravili da su to Šuplja vrata iako smo znali da nisu. Prošli smo i pored velikog stada koza, a nekoliko pasa čuvara je bjesomučno lajalo na nas sve više nam se približavajući. Kad su bili na pola metra od nas, a mene počela da hvata žestoka panika, zviznuo im je čobanin koji ih je nadgledao sa konja. Pitala sam se da li je pratio situaciju od početka ili je tek tada stigao na lice mjesta.
I tako… Vratili smo na početnu tačku, živi i zdravi, i još uvijek smo mogli da koračamo. Naravno, usput smo obećali sebi da ćemo se vratiti sljedećeg ljeta da bismo se popelii na Pobođeni Kamen (Gur i Kul). Šuplja vrata još uvijek nisu stavljena na spisak.
Bonus video:
