U moje pero, dok sam bila osnovka, često smo išli “sa školom” u bioskop. Uglavnom smo gledali partizanske filmove, mada ja sam ih voljela. Bili su tužni pa bih iz sale pokojnog bioskopa “Kultura” izlazila natečena i izobličena. Najviše sam se isplakala gledajući film “Boško Buha”. Još se glavna junakinja zvala Jasna. Ipak, partizanski film koji je na mene u to vrijeme ostavio najjači utisak zvao se “Vrhovi Zelengore”. Samo sam ga jednom pogledala, nisam htjela da kvarim utisak reprizama. Jedino što sam iz filma zapamtila je da se jedna od junakinja zvala Čarna. To mi je ime od tad postalo najljepše žensko ime, a prilično je rijetko. Tek, od toga doba, a ima tome… skoro pa pola vijeka, Zelengora je za mene postala mitska planina. Kao Olimp za Grke. Nisam imala priliku da odem u te krajeve za vrijeme SFRJ. Tek prije sedam godina sam prvi put posjetila Tjentište, a poslije toga još tri puta. Ideja da se pođe i do Zelengore se rodila poslije posjete Trnovačkom jezeru. Do Trnovačkog jezera smo došli prolazeći dijelom kroz nacionalni park “Sutjeska” kojem pripada i veći dio Zelengore. Trebalo je da prođe još koja godina pa da pohod na Zelengoru dođe na spisak potencijalnih tura i onda je iznenada, jedne srijede početkom oktobra pala odluka: “U subotu idemo na Zelengoru”. Počela je internet pretraga. Sanja je bila zadužena da pročita kako da do tamo stignemo, Duško je trebalo da se pripremi za vožnju od 24 km po makadamu u jednom pravcu, a ja sam napunila bateriju fotoaparata. Poranili smo jer nas je čekao dug put. Nismo htjeli da idemo preko Šćepan polja i Foče već smo pošli preko Vraćenovića, Bileće i Gackog. Dobro smo uradili domaći zadatak pa smo bez problema pronašli mjesto gdje se, nedaleko poslije sela Vrba skreće lijevo ka Čemernom. Nebo je bilo vedro, ali se gusta magla podizala ka vrhovima planine, te smo se zaustavili da se divimo prizoru.
Vozili smo se dugo. Put je bio na momente podnošljiv, na momente ni to. Za ta 24 kilometra makadama nam je trebalo više od sat vremena. Shvatila sam zbog čega skoro nikad nisam vidjela da naši planinari idu na Zelengoru i pored ljepota i planine i jezera. Na Zelengori se, prema nekim izvorima nalazi sedam, a prema nekim osam ledničkih jezera, takozvanih “gorskih očiju”, kao i jedno vještačko jezero. Naš cilj je bio Orlovačko jezero. Vozili smo se do kraja puta. Tu i tamo je bio pokoji putokaz te smo bez lutanja stigli na planirano odredište. U početku smo se vozili kroz šumu. Natpis “Izvor Neretve” nas je zaintrigirao. Izašli smo i pogledali okolo, ali nismo ugledali nikakav puteljak pa smo ovo ostavili za povratak, ako stignemo. Kasnije se okolina izmijenila: poneki katun, zatalasane površine. Tu i tamo su se vidjele poveće crvenkaste površine. Kasnije smo shvatili da su to borovnjaci. Samo je zelene boje bilo zanemarljivo malo. Nismo došli u pravo doba godine za nju. Htjela sam reći: “Doći ćemo opet u proljeće”, ali… tada nisam bila sigurna da bih održala obećanje.
Kad smo stigli do kraja puta kroz drveće smo ispod nas vidjeli Orlovačko jezero, po površini drugo jezero Zelengore. Ostavili smo obilazak jezera za poslije povratka sa Bregoča (2114 mnm), najvišeg vrha Zelengore, koji je toga dana bio naš konačni cilj. Osim njega, još samo jedan vrh Zelengore ima preko 2000 metara, a to je vrh Kozje Strane. Nalazi se vrlo blizu Bregoča i niži je od njega samo jedan metar. Staza je bila markirana, a i ondje gdje se markacija nije uočavala, vidio se dobro utabani put. Došli smo do raskrsnice i sve troje smo bez razmišljanja nastavili da idemo utabanom stazom kojom smo nastavljali pravo. Oko nas se pružalo nepregledno zatalasano prostranstvo prošarano borovnjacima. Prošli smo pored nekadašnjeg katuna od kojeg je ostalo vrlo malo da se vidi, samo temelji kamenih kućeraka.
Hodali smo naprijed bez imalo napora, oduševljeni okolinom. Jeste da najviše volim jesen i jesenje boje, ali bi lijepo bilo doživjeti i zelenu, proljećnu fazu Zelengore. Možda ipak nekad… Hodajući tako zaneseni, prateći samo usku kozju stazicu, u jednom trenutku smo shvatili da se udaljujemo od cilja. Duško i Sanja su bezuspješno pokušavali da se pripomognu nekim aplikacijama. Nije bilo druge nego da se vratimo nazad. Duško je čak tvrdio da je krajičkom oka vidio neko skretanje koje smo previdjeli.
Tu Duškovu stazu nismo našli, ali smo ugledali Bregoč i uputili se prema njemu. Samo, i pored toga što sam pročitala da nema mina, pojavio se u meni neki iracionalni strah i uopšte mi nije bilo milo što hodamo van staze. Ovdje se sve crvenjelo od borovnjaka. Još uvijek je bilo i borovnica. Krupnije i ukusnije nisam nikad vidjela i probala. Ali, Duško je hrlio ka cilju, a ja i Sanja bismo samo povremeno posegnule za kojom borovnicom trudeći se da ga ne izgubimo iz vida.
U jednom trenu, na suprotnoj strani sam ugledala nešto što je mogla da bude staza. I bila je. Tada me je napustila strepnja i mogla sam u potpunosti da se posvetim uživanju u okolini. Nebo je bilo bez oblačka, a temperatura nenadano visoka i za datum i za visinu na kojoj smo bili. Sve do samog podnožja Bregoča lagano smo se uspinjali. Samo je završni uspon bio strmiji, a staza siparna. Kako smo se uspinjali masiv Zelengore počeo da se otvara. Bila sam očarana. Zastajkivala sam poslije svakog koraka u pokušaju da fotoaparatom uhvatim te nevjerovatne prizore. Tada smo prvi put ugledali i šumu, još jedan razlog zbog kojeg Zelengora nosi ime koje ima. Naspram Bregoča se uzdizao vrh Kozje Strane, a ispod njih smo ugledali jezerce u kojem su plivale patke. Naš cilj je bio desno od staze kojom smo se uspinjali i nismo ga mogli vidjeti. Ispred nas se pružao prevoj na kojem smo ugledali planinare koji su poranili više od nas, ili bliže žive.
Kad smo se konačno dokopali prevoja više nije bilo poteškoća. Desno smo na vrhu ugledali krst po kojem smo znali da je to Bregoč. Pogled sa vrha je, malo je reći fantastičan. Slabo smo znali planine na ostalim stranama svijeta, ali nije bilo dileme da na jugoistoku vidimo Maglić, Vojnik i Lebršnik. Sanja je odmah reagovala: “Stavi Lebršnik na spisak.” Ipak moramo doći još jednom ovdje. Samo treba da ubijedimo Duška da vozi 50 km po makadamu.
Jedva smo se odvojili od vrha. No, imali smo još planova, a dan više nije bio dug, iako je subjektivni osjećaj bio da smo usred ljeta. Krenuli smo grebenom na suprotnu stranu u želji da se što više primaknemo Magliću. Svjetlost nam nije bila saveznik u tom pravcu. Odavde se vidjelo dosta šumovitih djelova. Zlokobno zujanje motorne šege koje je remetilo tišinu i ljepotu prizora potjeralo nas je odavde.
Sanja je u startu zacrtala da se popne i na Kozje Strane. Ja sam već bila umorna i razmišljala sam kako ću se vratiti do auta. Ipak, nismo dozvolili da ne ispuni plan. Pustili smo je da se popne dok smo mi odmarali u podnožju. Pratili smo je pogledom. Bila je brza kao munja. Kad nam se ponovo pridružila utješila nas je: “Niste ništa propustili što se pogleda tiče”. Vraćali smo se lagano markiranom stazom. Sad nam nije bilo žao što smo u startu omanuli put jer smo imali priliku da vidimo više različitih strana Zelengore kojih ima mnogo jer njen masiv zauzima veliko prostranstvo. S ove strane smo imali direktan pogled na Stog koji nas je i imenom i izgledom podsjetio na durmitorsku Stožinu.
Kad smo se vratili do startne pozicije spustili smo se do Orlovačkog jezera. Gledala sam ranije fotografije jezera i vidjela sam da nije bilo u elementu. Voda je bila na mnogo nižem nivou, ali je u pored toga jezero izgledalo lijepo. Pročitala sam da je prilično popularno, posebno kod ribolovaca. U blizini je bilo kampera, a nedaleko se nalazi i planinarski dom.
Dok smo dolazili ovamo vidjeli smo putokaz za još jedno jezero. Radi se o Jugovom ili Borilovačkom jezeru, jedinom vještačkom jezeru na ovom prostoru. Nismo htjeli da ga mimoiđemo jer smo vrlo malo odstupali od našeg puta. Jezero je malo i ušuškano. Pored njega smo uočili novi objekat na kojem je pisalo “Planinarska kuća Vrhovi Zelengore”. Objekat je bio zatvoren, ali su nam stolovi ispred njega omogućili da sjednemo i konačno nešto prezalogajimo. Sunce je već bilo na zalasku pa je nedostatak svjetlosti umanjio ljepotu ovoga prostora. Ja sam prošetala i do male brane. Sanja i Duško su rekli: “Vidjećemo fotografije”.
Nije imalo vremena da se pronađe izvor Neretve, mada nismo znali ni gdje da ga tražimo. Mrak se lagano spuštao. Na nebu je bio vatromet boja kojima smo bili očarani. Pravili smo se da nam Zelengora lično šalje pozdrave. Čekao nas je dug put do kuće. Malo bi koji vozač uspio da toliko vozi, po takvom putu i još da se i popenje na najveći vrh Zelengore. Ali, jedan je Duško.
Bonus video:
