Zbog prirode posla Duško decenijama ne može da uzme odmor tokom ljeta, te se i ja solidarišem i čekam oktobar da odemo na par dana na neko pravo putovanje. Dugo smo vagali razne vaijante, razmatrali preporuke, dok ja nisam iznenada presjekla: Idemo u Minhen! Naime, tamo već devet godina živi Duškova sestričina Ana. Odavno planiramo da je posjetimo, ali nikako da krenemo. Iako postoji “low cost” linija Podgorica–Memingen (aerodrom koji je na oko sat vremena udaljen od Minhena), u terminu koji je nama odgovarao, avionske karte su bile mnogo povoljnije iz Tirane pa smo se odlučili da odemo autom do tamo, parkiramo u blizini aerodroma i krenemo u avanturu zvanu “Minhen”. Ovo nam je ujedno bio prvi susret sa Njemačkom. Vozali smo se po Austriji, Češkoj, Slovačkoj, ali nas na tlo Njemačke put do tad nije nanio.
Koliko nas je aerodrom u Memingenu iznenadio skromnim dimenzijama i izgledom uopšte, još više smo bili zapanjeni brojem parkiranih auta u njegovoj okolini. Čak smo pomislili da se ne radi o placevima na kojima se prodaju polovna auta, ali ne – to su sve auta koja čekaju svoje vlasnike da slete nazad. Ispred aerodroma nas je čekao autobus za Minhen. Kartu nam je Ana kupila onlajn tako da smo samo pokazali telefon i sjeli. Autobus je krenuo tačno u minut. Nismo stizali da se nadivimo jednoj stvari, a već bi nailazila sljedeća. Prvi utisak o Njemačkoj nije mogao biti pozitivniji. Na stanici nas je dočekala Ana pa smo časkom metroom stigli do stana. Pošto smo došli u sred sedmice, a oni rade, sjutradan smo bili prepušteni sebi. Nisam se, kao što to uglavnom radim, pripremila za obilazak Minhena. Prepustila sam domaćinima da nam oni kažu šta ne treba da se propusti u njihovom gradu. Uveče su raširili ispred nas mapu grada, zaokružili šta treba da vidimo, rekli gdje da uđemo i gdje da izađemo iz metroa, koje brojeve i pravce da pratimo… Sve je bilo jednostavno.
Sjutradan su nas ispratili i tutnuli kišobrane u rančeve. Bilo je baš oblačno, a u dva-tri navrata su nam i kišobrani valjali, ali nas vrijeme nije omelo u obilasku. Uputili smo se na glavni trg, Marijen trg (Marienplatz), ali smo malo skrenuli i našli se na mjestu gdje se nekad nalazila stočna pijaca. Kao podsjećanje na to na trgu se nalaze skulpture krava. Na visokoj crkvi (Sv. Petar) koja se našla ispred nas vidjeli smo natpis “Panoramski pogled”. To na mene ima dejstvo magneta. Početno stepenište nije bilo za one koji kubure sa klaustrofobijom. Odustala bih da se ubrzo nije malo proširilo. Ali, trebalo se popeti 14 spratova. Bogu dušu… Ipak, nisam se pokajala. Odozgo smo prvo vidjeli Marijen trg i Gradsku kuću koja se nalazi na njemu. Pogledom smo mogli fino da ih obuhvatimo. Fotoaparatom, ne. Okolo-naokolo, u blizini i daljini vidjeli smo mnogo tornjeva. Definitivno ne možemo da obiđemo sve: probraćemo.
Na Marijen trgu, koji datira iz 12. vijeka, grupa muzičara je svirala tako dobro da se oko njih okupilo prilično zainteresovanih, ali nas je kiša rastjerala. Srećom, nije dugo padala. Na trgu se nalazi i najstarija fontana u Minhenu (Fischbrunnen), a izgled Gradske kuće (Neues Rathaus) kojoj smo se već divili iz ptičje perspektive je fascinantan: da se izgubiš u detaljima. Ona je, inače, sagrađena u 19. vijeku i to u neo-gotičkom stilu. Propustili smo momenat kad sat sa katedrale (u 11, 12 i 17 časova) prikazuje dva značajna događaja iz minhenske istorije – vjenčanje vojvode Vilhelma V i Renate od Lorene i pobjedu nad epidemijom kuge. Prošetali smo hodnicima Gradske kuće, zavirili gdje se moglo. Odlučili smo da budemo tip turiste koji hoće da vide što više, na uštrb “udubljivanja u materiju”.
Krenuli smo ka najpoznatijoj katedrali u gradu – Frauenkirhe katedrali , za koju kažu da je simbol grada i da je, dok je bilo razglednica, ona obavezno bila na onima koje predstavljaju Minhen. Ispred nje smo vidjeli simpatičnu fontanicu. Ušli smo u katedralu, ali se nismo peli iako kažu da je sa nje najbolji pogled. Završili smo sa panoramskim pogledima za taj dan. Kiša je skroz stala. Temperatura je bila idealna za šetnju. Produžili smo do trga Odeon (Odeonsplatz), a zatim ušli u simpatični parkić (Hofgarten) u kojem se nalazi Dijanin hram i stigli do zgrade Vlade Bavarije. Ispred nje smo vidjeli grupu turista na biciklima. Pomislih: Kakva divna ideja!, a onda se sjetih našeg saobraćajnog krkljanca. Ništa, ništa…
Prateći Anine i Robinove instrukcije od prethodne večeri uputili smo se ka rijeci Izar čiji krak, vještački napravljen, protiče gotovo kroz sami centar. Na mjestu zvanom “Talas” surferi pokušavaju da ukrote rijeku pomoću pokušaja i padova. Oni iskusniji su prava atrakcija za brojne turiste načičkane na mostu i sa strana na obali. Stajali smo, divili im se, strecali kad neko padne, snimali, uživali… Skoro da smo izgubili pojam o vremenu, a još toliko planiranog je bilo ispred nas.
Produžili smo malo naprijed. Gdje god smo mrdnuli bilo je interesantnih građevina vrijednih zaustavljanja, fotografisanja i obilaska, ali za to bi nam trebalo bar 15 dana, a mi smo namjeravali da sve to zbijemo u dva i po dana da bi nam ostao dan i za izlet van Minhena. Izbor te lokacije je zavisio od razvoja vremenskih prilika, a prognoze su se neprekidno mijenjale. “Imamo li vremena za ovaj muzej?”. “Na žalost, ne”. Idemo u Engleski park!” I do tad smo prolazili kroz manje parkove (od kojih je svaki veći od našeg najvećeg), ali ovo… Ne znam sa čime bih uporedila moje oduševljenje. Kažu da je to jedan od najvećih (čak veći od Hajd parka u Londonu i Central parka u Njujorku) i najljepših parkova u svijetu. Pomislila sam da stanovnici Minhena imaju samo ovaj park trebalo bi da budu prezadovoljni svojim gradom. Sve je bilo fenomenalno, počev od stabala drveća, staza, građevina, pivnica. Ono što me je najviše oduševilo je da svaki veći park u Minhenu, a ima 5-6 baš velikih, ima i vještačko jezero. Oko njega i u njemu borave patke, guske, labudovi, ribe… Ja kao dijete u Diznilendu. Engleski park je izgrađen krajem 18. vijeka. Sve me je tu očaralo, iznova i iznova. Obišli smo jezero i konačno se dokopali pivnice pored Kineskog tornja da odmorimo noge i nešto pojedemo i popijemo. U povratku smo se popeli i na malo uzvišenje na kojem se nalazi Monopteros, građevina sagrađena u 19. vijeku u grčkom stilu. Iako nije mnogo uzdignuta sa nje se pruža izvanredan pogled na okolinu.
Noge su nas nosile dalje, sve po Aninom planu i programu. Došli smo i do kvarta gdje su se nalazili univerziteti, muzeji, razne prezanimljive zgrade. Već je i sumrak počeo da se spušta. Iznenadila nas je skulptura zmije dok nismo vidjeli da se nalazi pored Farmaceutskog fakulteta. Prošli smo iza Kapije pobjede i shvatili smo da je gledamo s pogrešne strane, ali kako smo nastavljali naprijed bili smo preumorni da se vraćamo. Fino izgleda i sa ove strane. Vidjećemo lavove neki drugi put. Čak smo naletjeli i na leteći tanjir koji se našao ispred Pinakoteke. Prijatelj nam se frapirao kad je čuo da nismo posjetili ni jedan zamak, a ni Muzej tehnike. “Kad?” Biće prilike.
Iako su na mene parkovi ostavili najveći utisak, moram da priznam da je Minhen i grad trgova, palata, muzeja… Jednostavno, toliko toga interesantnog ima da se vidi da za njega treba odvojiti podosta vremena. Uprkos sumraku stigli smo i do Kraljevog trga (Königsplatz) kojeg okružuju građevine rađene u antičkom stilu i pred kojima se, u prvi mah, nađeš zatečen. Ispred nas je bila velika građevina – kapija koja osim što izgleda grčki ima i ime u tom stilu – Propileja. S desne strane je Gliptoteka (muzej skulptura), a sa lijeve Državni muzej antike. Kad smo saznali šta se ovdje nalazi, sve je došlo na svoje. Na putu do stana smo prošli i pored čuvene pivare Löwenbräu. Kroz staklo se nazirao ogromni bakarni kazan u kojem se proizvodi pivo. Duško je bio krajnje zainteresovan da uđe i vidi tu tehnologiju, ali je bilo prekasno. Bili smo preumorni čak i za pivnicu.
Minhen je grad biciklista. Nije nam mnogo trebalo da to zaključimo. Na svakom koraku biciklističke staze i brojni, brojni biciklisti. Kakva je tek raznolikost bicikala: sa korpom i bez nje, sa prikolicom, raznoraznim dodacima. Voze se djeca, prenose stvari i uglavnom se leti. Valjda onaj ko je glavni diktira situaciju i nameće svoja pravila. Kod nas automobilisti, u Minhenu biciklisti. Pitala sam Robina i Anu kako to da se ne dešavaju nesreće. Pa… dešavaju se.
Kad smo se konačno vratili u stan nismo se mogli pohvaliti brojem pređenih kilometara jer ratujemo sa većinom aplikacija, ali kad sam im pokazala fotografije Ana se zadivila: “Pa, vi ste prešli i više nego što sam vam ja rekla”. “Pa, eto…” – rekli smo skromno. Uslijedio je novi plan i sjutra poslije doručka – napad na nove parkove. Ako smo prvog dana i imali lufta i za neke druge stvari, drugi dan bi slobodno mogao da se nazove “Danom parkova”.
Obilazak smo počeli od kompleksa Nimfenburg (Nymphenburg). Isto ime nosi dvorac, park iza njega i kanal koji vodi do njega. Krenuli smo od vrha kanala gdje se nalazi neobična građevina sa skulpturom jelena unutar nje. Kanalom pliva dosta riba, a pored njih labudovi, patke i druge ptice plovuše. Jesen je već uveliko počela pa je drvored pored kanala bio idealan za fotografisanje. Zamak smo obišli samo spolja. Jedino smo svratili u suvenirnicu za neke sitnice. Iza zamka je prelijepi park. Sve bi bilo pod konac da to nisu poremetile krtice koje se uopšte nisu obazirale na savršenost zelene parkovske površine. Zadivila me krupnoća riba i prijateljski suživot njih i pataka u parkovskom jezeru.
Nedaleko odavde nalazi se Jelen park (Hirschgarten). Jeleni su smješteni u ograđenom dijelu parka, a pored njih se nalazi ogromna pivnica na otvorenom koja u ovom periodu godine ne radi. Nekoliko jelena je krenulo prema nama i tad sam se sjetila da im nisam ništa kupila, iako je Ana spomenula šargarepe. Baš mi je bilo krivo, ali dako se ispravim sljedeći put. Posjetioci se sigurno ponašaju kako treba čim su jeleni stekli toliko povjerenje u ljude. Prošetali smo i ostatkom ovog parka. Naveći utisak, pored jelena, na mene je ostavio samočisteći toalet. Sigurno je skup, ali neophodan ako želiš da sačuvaš okolinu. Dječije igralište, naravno, od drveta. Samo tobogan, iz praktičnih razloga, nije bio od prirodnog materijala.
Naš sljedeći cilj je bila Bavarija, monumentalna bronzana statua. Pored nje se nalazi i dvorana slavnih. Ona se nalazi neposredno uz Terezijenvize (Theresienwiese), ogroman prostor na kom se još od 1810. godine održava Oktoberfest, najpoznatiji festival piva na svijetu i jedna od najznačajnijih turističkih manifestacija ovoga kraja. Festival traje 16 dana, od sredine septembra do početka oktobra. Nismo žalili što smo se mimoišli jer niti volim pivo, niti gužvu. Kad smo se primakli ograđenom prostoru od 42 ha vidjeli smo da je u toku rasklapanje montažnih objekata koji se koriste tokom festivala. To je ogroman posao i čudila sam se što ne stoje stalno tu, ali mi Ana reče da se tokom godine ovdje održavaju brojne različite manifestacije pa se i mobilijar prilagođava svakoj od njih.
Kad sam spomenula da nastavljamo ka narednom parku i to pješke, moram priznati da je došlo do izvjesnog otpora kod vjernog mi saputnika. Onda sam izvukla džoker iz rukava: “Robin je rekao da pored jezera ima dobar kafe-restoran i u njemu odlična hrana.” I tako krenusmo ka Zapadnom parku (Westpark) uz Duškovu prijetnju da mi je to posljednji “ove rede”. A park… san. Punih 72 hektara površine. Ne sumnjate, tu je bilo i jezerce. U njemu drveće izgleda kao da ispred sebe gledaš platno nekog dobrog slikara pejzaža. Ovdje sam napravila možda i najviše fotografija. Oduševljava me to što ni jedan park ne liči na prethodni. Svaki možeš da prepoznaš za tren oka. Tokom šetnje kroz Zapadni park vrlo često smo se mimoilazili sa šetačima koji su govorili nekim od ex-Yu jezika pa smo zaključili da je ovo dio grada u kojem ima najviše “naših”. Kojih god. U parku ima dosta travnatih površina idealnih za djecu. Puštanje zmajeva ovdje nije izašlo iz mode. U drugom dijelu smo prateći instrukcije došli i do neobičnih građevina, tajlandskih i kineskih pagoda, koje su, iako ne pripadaju ovdje, uspjele lijepo da se uklope.
Po podne smo konačno napustili parkove i krenuli u centar. Imali smo malo vremena prije nego što se nađemo sa domaćinima koji su htjeli da nas povedu na večeru na neko specijalno mjesto. Prošli smo kroz kapiju Sendlinger Tor, jednu od tri preostale gotske gradske kapije, i ušli u pješačku zonu. Vrat me je zabolio dok sam se divila detaljima sa okolnih fasada. Slučajno smo primijetili oznaku da se renovira crkva, ali je moglo da se uđe. Bez razmišljanja smo napravili nekoliko koraka i ostali zatečeni. Ni manjeg i užeg prostora, ni veće raskoši. Ulazila sam u brojne vjerske objekte svih konfesija, ali ova je na mene ostavila jak, ali nedefinisan utisak. Valjda me je iznenadila. Pri izlasku obratih pažnju na naziv: St. Johann Nepomuk. Stigli smo i do Karlovog trga i čuvene kapije Karlstor koja datira iz 14. vijeka. Nedaleko od nje se nalazi izvanredno zdanje Palate pravde. Na sve ovo smo u prolazu brzim hodom bacili oko jer nas je čekala večera u restoranu Augustiner u kojem se petkom traži mjesto više, ali je Robin iskusno rezervisao mjesta unaprijed. Vlasnici restorana, osim dobre hrane, prave i svoje pivo. Od svakog prodatog piva 10 centi daju u dobrotvorne svrhe. Kad smo stigli nije bila neka gužva (valjda smo mi rano ogladnjeli), ali smo se u povratku jedva probili do izlaza.
Narednog dana smo išli do Garmiš-Partenkirhena i malo zavirili u Alpe, ali o tome slijedi posebna priča. Tek, posljednjeg dana imali smo par slobodnih sati do polaska ka aerodromu. Vijećalo se šta može da se vidi za to vrijeme i ja presjekoh: “Nismo vidjeli Olimpijski park!” To se, stvarno, nije moglo propustiti. Srećom, nije bio daleko. Poranili smo i metroom došli do njega. Naravno, ne sumnjate: i tu je bilo jezerce. Pored njega se nalazi i čuveni stadion. Na njemu može da se smjesti 70.000 posjetilaca. Ima neobičan krov napravljen od akrilik stakla. Krov sakuplja kišnicu koja se koristi za jezero. Nikada ne bih mogla ni da pomislim da zeleno brdo koje se nalazi naspram jezera nije prirodno. Međutim, domaćini su nam rekli da je napravljeno od šuta skupljenog u gradu po završetku Drugog svjetskog rata. Ovdje je smješten i akvarijum, ali nismo imali vremena za njega, kao ni za panoramski pogled sa tornja visokog 290 metara. Olimpijski park je napravljen 1972. godine, povodom održavanja Olimpijade u ovom gradu. Još uvijek je u funkciji i tadašnje olimpijsko selo koje je zapamćeno u crnim hronikama jer je u terorističkom napadu tokom trajanja Olimpijade stradalo 11 sportista i trenera iz Izraela.
I tako smo se oprostili od Minhena s namjerom i željom da se opet vratimo. Ostalo je dosta toga da se vidi. Sigurna sam da drugi blogeri koji pišu o putovanjma tekstove o Minhenu naslovljavaju: Grad muzeja, Grad palata, Grad trgova, Grad pinakoteka, Grad pivnica… Niko ne bi pogriješio. Sve zavisi šta je kome prioritet. Šta ću kad ja najviše volim prirodu?
Bonus video:
