Tek posljednjih desetak godina sam počela da se upoznajem sa ljepotama Pive. Koliko god sam staza tog prelijepog kraja naše zemlje prošla, uvijek bi mi ostala još neka. U startu sam zaključila da je trojac BMV: Bioč–Maglić–Volujak realno izvan moje „planinarske kategorije“. Pored već ispričanih priča o Škrčkim jezerima i Rakljama, za koje sam prvobitno mislila da pripadaju Durmitoru, priči o Pivskom, Trnovačkom i Stabanskim jezerima, dodatno sam, prije neku godinu, napisala serijal od pet priča o onome što može da se vidi u Parku prirode Piva. Mislila sam da sam time obuhvatila sve što je u dohvatu mojih nogu i da sam na priču o Pivi stavila tačku. No, uvijek iskrsne nešto novo.
Prilikom obilaska sela Gornja Stabna prije neku godinu vidjela sam žutu planinarsku tablu koja pokazuje početak staze za Kručicu. To me je zagolicalo, ali sam saznala da je visinska razlika do nje 720 metara što mi je u tom momentu bilo nedostižno. Gledajući prilikom uspona na Zarišnik u tom pravcu, pogrešno sam za Suvor pomislila da je Kručica. Zarekla sam se da ću se popeti kad-tad i stavila sam je na spisak. Još kad sam na fotografijama sa tog uspona kod drugara planinara na društvenim mrežama vidjela stećke, o Kručici se počelo ozbiljno razmišljati. Ni Sanja nije htjela da propusti ovaj uspon pa smo usaglašavali termine sve do početka septembra ove godine. Autom smo došli do početne tačke u selu Gornja Stabna. Posljednji dio puta je strm i jedva smo našli mjesta za parking. Staza je kružna. Odmah smo ušli u prelijepu šumu. Bili smo oduševljeni kako je očuvana. Valjda je ta tolika strmina čuva. Teško je do nje doprijeti.
Kad smo izašli iz šume, našli smo se na vidikovcu odakle su se kao na dlanu vidjela sela Donja i Gornja Stabna i još mnogo toga što baš i nismo znali sa sigurnošću da identifikujemo.
Staza je potom počela da zavrće ulijevo i ja sam tek tad shvatila da od onog pogleda na Pivsko jezero i Plužine kojem sam se nadala neće biti ništa. Sanja se ranije pela na Suvor, ali je imala vodiča i uopšte nije mogla da se sjeti sa koje strane su se popeli, ali se sjećala da nije baš lako. „Dako se nekako uspentram. Staviću ga na spisak za sljedeće ljeto“. Tek, mi smo, idući ulijevo prolazili kroz nevjerovatan predio. Sigurna sam da u proljeće i početkom ljeta ova visoravan, jer Kručica i jeste visoravan, izgleda sasvim drugačije. Tada, na izmaku ljeta, sa nepokošenom suvom travom sve je djelovalo nestvarno. Bili smo očarani.
“Domaće stanovništvo ovu planinsku visoravan koja je najjužniji dio vršnog područja Bioča, naziva planinom Kručicom. Nazivanje planinom pojedinih padina ili strana jedne veće planine uobičajeno je na dinarskom području, posebice u krajevima sa stočarskom tradicijom, gdje su pastiri sa stokom izdizali na određeno visinsko područje tj. planinu i pasište, i tamo se zadržavali preko ljeta, a područje svoga izdiga i pasišta često nazivali planinom. Planinom su tako nazivane pojedinačne padine, planinske strane i područja ispaše, neovisno o stvarnoj morfologiji tih planinskih prostora.” (www.dinarskogorje.com)
Lagano, ne osjetivši umor iako smo se popeli tih 700 visinskih metara, stigli smo do Stabanskog katuna. U početku smo nailazili samo na ruševine ili čak samo na ostatke temelja, a onda bismo tu i tamo ugledali po neku kuću uguranu između dva drveta koja su uspjela da opstanu na ovom drvećem siromašnom platou. Prošli smo i pored izvora. Na najravnijem dijelu smo naišli na nekoliko kućica koje su djelovale kao da su i dalje u funkciji. Pored jedne od njih ugledali smo nekoliko konja, prvi znak života na koji smo naišli od Gornje Stabne. Mimoišli smo se poizdalje da ih ne uznemiravamo.
Dovde su markacije bile dobre ali su odavde nekako isparile. Sljedeća tačka do koje je trebalo da dođemo bilo je Mramorje, mjesto na kojem se nalaze stećci, čiji smo i ja i Sanja odavno veliki fanovi i koji su nam bili jedan od motiva za odlazak na ovu turu. Sve je bilo ravno i široko. Da ih ne bismo promašili, razvili smo se u „strijelce“ i ova taktika se pokazala dobrom. Prvi je do njih stigao Duško. Bilo ih je dvadesetak, ali se jedan izdvajao položajem i ljepotom. Na jednom položenom stajala je metalna pločica sa natpisom “Tufegdžić J. Marko (1867-1942)”. Šteta što nisam imala koga da pitam zna li šta o tome kako je Marko stradao i zašto je sahranjen ovdje.
Poprilično smo se zadržali na Mramorju. Svaki pojedinačni stećak smo fotografisali iz svih uglova, pa onda grupno sa raznih strana. Sa izvjesne udaljenosti sa čuđenjem su nas posmatrale tri krave koje su ležeći preživale.
Kao što sam već rekla, ovo je kružna staza. Staza, čije su markacije od Mramorja opet bile uočljive, produžavala je ka Stabanskim jezerima. Od sela Stabna smo bili udaljeni 6,5 km. Prošli smo pored izvora Zemunica u čijoj blizini sam prvi put vidjela krupne okrugle šipurake. Odatle smo krenuli da se spuštamo do Velikog Stabanskog jezera. Kad smo ga prvi put ugledali oduševili smo se. Boja jezera i njegovo okruženje predstavljali su prizor za pamćenje.
Nismo se zadržavali kod jezera jer smo ga ranije u više navrata obilazili. Nastavili smo ka selu. Na kilometar od Velikog smješteno je Malo Stabansko jezero koje u ovo doba godine i nije baš reprezentativno. Viđali smo ga u boljim izdanjima. Staza od Stabana do jezera (i obratno) mi je jedna od omiljenijih šetačkih staza. Koliko god puta njome da prođem iznova se obradujem svakom drvetu, proplanku, staroj kući.
Nije ovo za mene bio mali napor, moram priznati. Kad smo stigli do sela, Sanja i ja smo prilegle u hladovinu pored puta, a Duško se popeo do gornjeg dijela sela da doveze auto. Dugo smo ga čekali misleći da je zasio sa domaćinom pored čije kuće smo se parkirali na čašicu razgovora. Ispostavilo se da se radi put pa je čekao da prođe mašina. U povratku smo svratili u Plužine na kafu. Kao i uvijek – pretresli smo pređenu turu razmišljajući o narednoj. Posljednja prošlogodišnja tura sjeverno od Podgorice nas je opet dovela u ove krajeve. Popeli smo se na najviši vrh Pivske planine Ružicu. Sumnjam da se osim Suvora, koji se već našao na spisku, do kraja ove godine neće na njega dopisati još koji toponim iz ovih krajeva.
Bonus video:
