I u 2023. godini svijet je ostao bez mnogih koji su za sobom ostavili trag.
Preminuli su, pored ostalih, pisci Milan Kundera i Kormak Makarti (autor čudesnog romana „Put“), glumice nesvakidašnje ljepote Đina Lolobriđida i Rakel Velč, glumac Rajan O’ Nil, pjevači Tina Tarner i Toto Kotunjo, političari Henri Kisindžer i Silvio Berluskoni, fudbaleri Bobi Čarlton, Amaro Amansio i Đanluka Vijali, modni dizajner Pako Rabana…
Jugoslavija se oprostila od: džez trubača Duška Gojkovića i džez pjevačice Nade Knežević, lijepe TV voditeljke Sande Langerholc, glumaca Meta Jovanovskog i Tanasija Uzunovića, kao i dvojice protagonista kultne serije „Lud, zbunjen, normalan“ – Saše Petrovića i Mirsada Tuke, pa najstarije srpske glumice Branke Veselinović, pisaca Dragoslava Mihailovića, Davida Albaharija i Dubravke Ugrešić, velemajstora Aleksandra Matanovića, legendarnih trenera Miroslava Ćira Blaževića i Mirka Novosela, fudbalera Mustafe Hasanagića, Vahidina Musemića i Petra Nadoveze, košarkaša Damira Šolmana, radio voditelja Marka Jankovića, nekadašnjeg klavijaturiste „Bijelog dugmeta“ Vlade Pravdića, bivšeg predsjednika Srbije Milana Milutinovića, a Crna Gora i od prof. dr Ratka Božovića, reditelja Jagoš Markovića, glumca Žarka Lauševića, muzičara Zorana Kalezića, pisca Marka Vešovića, vaterpolo trenera Petra Porobića, političara Rifata Rastodera i Novaka Kilibarde, vajara Ratka Vulanovića, pjesnika Ranka Radovića, bivšeg fudbalera Miroslava Boškovića…
Ipak, najviše me dotakao decembarski odlazak jednog Baranina.
* * *
Presudna stvar za moju ovoliku odanost Maksimu Lutovcu bila je ta što me gledao istim očima sve vrijeme: i kad sam bio četvrti put druga godina prava (kad nisam znao šta ću sa životom) i kad sam postao „ozbiljan“ čovjek, trostruki otac.
Kad god smo razgovarali ili prošetali – maštali smo, a ljudsko biće bez mašte nije ništa. Njegovim odlaskom, otišli su i neki moji snovi.
Umio je i s budalom i s akademikom. Imao je visok prag tolerancije na tako raširenu ljudsku glupost i sujetu.
Obilježili smo 40 dana od njegovog upokojenja. Život ide dalje, vrijeme je za novi blog…
* * *
Stara maslina na Mirovici se suši. Ono što nije uspjelo ljudima za više od dva milenijuma, uspjelo je Baranima koji, sticajem okolnosti, žive pored nje u 21. vijeku. Najgore je to što se oni koji su morali da brinu o njoj (ili bolje reći: samo da je ostave na miru) međusobno optužuju ko je kriv što vene. I ne slute koliko su nebitni naspram njenog veličanstva – Stare masline. Ali, ako je ne izliječe, ljaga će pasti na sve nas.
* * *
Toplo vrijeme pogoduje širenju virusa, ali i pacova. U Baru ih je primjetno više nego ranije. Mutiranje korone, najezda pacova i sušenje Stare masline više su nego dovoljni razlozi da razni vidovnjaci i protagonisti teorija zavjera, krenu u novu ofanzivu.
* * *
U ovoj zemlji se mnogo priča, previše. Drže se, u nedogled, isprazni govori, svi znaju šta i kako treba, a gotovo niko ništa ne radi. Malo je vrijednih, preduzimljivih ljudi, pregaoca, spremnih da se uhvate u koštac sa nevoljama i lošim ljudima.
A jalovi intelektualaci, „oratori“, sve se bolje pozicioniraju i sve više utiču na život u našoj maloj zajednici.
* * *
Moj nešto malo mlađi drug, Baćko M, redovno se oglašava na fejsbuku. Pomno bilježim njegove aforizme. Onomad je zapisao: „Novu godinu smo dočekali u krugu – mobilnih telefona!“ A svojevrsni „driblinzi duha na malom prostoru“ su i njegovi jednopotezni crteži koji govore više od mnogih romana i izložba slika. E, taj Baćko koji duhovito i vispreno dekontaminira od gluposti naš duhovni prostor, nema ni deset godina radnog staža, umjesto da ima nacionalnu penziju.
* * *
Ponekad dok slušam sagovornika s kojim se ne slažem, pripremim malo oštriju repliku koju, ipak, ne izgovorim – iz obzira ili što bi moglo da mi bude neprijatno, svejedno. I kad, kasnije, prepričavam događaj trećem licu, dešava se da umetnem tu neizgovorenu rečenicu. Zašto, ne znam? Valjda da istaknem sam sebe, svoju domišljatost ili kuražnost. Dovoljno je samo jednom da stvar ispričam na taj način i više me niko ne može uvjeriti da se sve, zaista, nije tako i dogodilo.
* * *
Zgrade u Baru su sve brojnije. Djeluje da se podižu zbrda-zdola, bez ikakvog plana i reda. Jedna drugoj „vise nad glavom“. I ružne su, kao da ih projektuje, s jedne strane, neki socrealistički arhitekta iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka ili, s druge strane, neki egzibicionista. Bar je, po broju stanovnika, treći grad u zemlji, a uskoro će biti drugi, iza Podgorice, ispred Nikšića. Imao je sreću da je smješten na obali mora, ispod tri planine i u prostranom barskom polju. Rapidno gubimo tu privilegiju da napajamo oči ljepotom gdje god se okrenemo, jer nam zdepaste višespratnice sve više sužavaju i zatrpavaju pogled.
To, očigledno ne vide, niti ih je briga, naši gosti, domaći i strani, koji su danas, 4. februara, preplavili barsko šetalište, objektivno (još uvijek), najugodnije za promenadu na Crnogorskom primorju.
* * *
Neka lijepa penkala, hemijske olovke i notese čuvam za specijalne prilike. Gomilam ih i ne diram, iako znam da tih specijalnih prilika nema na vidiku, niti će ih biti…
Bonus video:
