Zimi se moje šetačke ture prebacuju na prostor južno od Podgorice. Uvijek se nađe staza kojom ranije nismo išli. Vrijedni planinari stalno markiraju nove ili popravljaju stare staze, pa se nikad ne desi da nemam gdje da pođem već samo dilemu šta da izabrem.
Početkom decembra konačno je osvanula suva i vedra subota pa smo vijećali gdje ćemo. U finale su ušla dva prijedloga: Goli vrh koji se nalazi na Paštrovskoj gori i u širem smislu pripada masivu Rumije i Kuliješ, jedan od vrhova Lovćena.
Na kraju se trojka: Sanja, Duško i ja uputila ka Golom vrhu. Tradicionalno smo se pripremili čitanjem uputstva – teksta sa stranice Vrhovi Crne Gore. Samo 322 metara visinske razlike! Sanji je to bilo ispod nivoa, a ja sam mu upravo zbog toga dala prednost nad Kuliješom. “Samo da malo vremena provedem na vazduhu i razmrdam noge”, bio je moj skromni plan. Nisam bila orna za neke veće napore. Došli smo do Brajića i skrenuli prema tvrđavi Kosmač. Dolazili smo do nje ranije u više navrata i uvijek smo se vraćali tužni što je ovakva građevina potpuno prepuštena zubu vremena. Sa platoa ispred tvrđave se pruža lijep pogled na dio primorja od Bečića do Budve. Tvrđavi se ne treba previše približavati, a ni slučajno u nju ulaziti. Bar se meni tako čini. Kosmač je jedna od tvrđava iz vremena austrougarske vladavine nad ovim dijelom naše zemlje, krajem XIX i početkom XX vijeka. Pisala sam o tvrđavama dosta. Koliko god puta da do neke od njih dođem, nanovo se pitam kako ni jedan donosilac odluka od završetka Drugog svjetskog rata do danas nije učinio ništa da se ove građevine sačuvaju. Bojim se da je za mnoge već kasno, a Kosmač je jedna od njih.
Nastavili smo autom još oko 2,5 km solidnim makadamskim putem. Pješačenje počinje tamo gdje se put završava. Parkirali smo auto pored jednog starog bunara. Naspram njega je kuća novijeg datuma. Dan je bio savršen za planinarenje. Išli smo stazom koju iskusno oko odmah registruje kao dio mreže puteva koji su povezivali fortifikacijske objekte iz austrougarskog perioda. Put nastavlja ka Ograđenici i Veljem Kosmaču i dio je Primorske planinske transverzale (PTT) koja povezuje Orjen, Lovćen i Rumiju. Staza je dijelom oštećena, ali lagano smo je savladali do momenta kad je trebalo da je napustimo. Naime, kad se stigne u podnožje Golog vrha napušta se markirana staza i nastavlja slobodnim stilom.
Na mjestu gdje se skreće lijevo sa glavne staze postoji stari zarđali znak crvene boje koji pokazuje pravac i vrijeme potrebno da se stigne do Ograđenice i Golog vrha. Skrenuli smo i onda započeli probijanje kroz granje, kamenje, travu… Kombinacija kamenja i trave predstavlja najveću opasnost za potencijalno uganuće noge. Srećom, svi smo imali gojzerice. Mislim da se bez njih ovakvim terenom ne smije kretati. Svako od nas je izabrao stazu ka vrhu po svom nahođenju. Duško uvijek ima zaseban pravac, dok se Sanja i ja obično držimo blizu jedna drugoj. Nekad do cilja prvi stigne on, nekad nas dvije. Ne takmičimo se, ali ipak, moram reći da je ovoga puta on bio prvi. Početak završnog dijela uspona je bio neočekivano težak, dok je pri samom kraju bilo mnogo lakše, pa smo imali i volje i snage da se osvrćemo naokolo. S jedne strane more, iza nas Lovćen. Locirali smo i Kuliješ. Zajednički smo zaključili: “Obavezno moramo i do njega”. Sanja se ponadala da ćemo kad siđemo sa Golog vrha pravo da se zaputimo na suprotnu stranu. Nisam mogla da se suzdržim da se grohorom ne nasmijem njenom optimizmu. “Drugi put, Sanja!” Tada nismo znali da će Kuliješ biti naša naredna tura.
Na Golom vrhu (1087 mnm) se nalazi metalni krst, čini se novijeg datuma i mermerna ploča na kojoj je uklesano: “Paštrovićima, Za pokoj duša poginulima, 1381 god.” Šta se tada desilo nisam uspjela da otkrijem, mada, priznajem da uvijek dajem prednost geografiji nad istorijom. Svi zajedno, pri temperaturi od 4 stepena, pokušavali smo da lociramo poznate toponime koji se sa vrha vide. Odmah smo otkrili Velji Kosmač, zatim najviši vrh Rumije i brojne vrhove masiva Lovćena. U pozadini, kao okvir za sliku, uočavale su se Prokletije. S jedne strane se vidjelo Skadarsko jezero, sa druge Budvanska rivijera. Jeste da je jedan dio uspona bio naporan, ali je trajao relativno kratko, tako da je odnos uloženog truda i pogleda sa vrha pravio veliku prevagu ka ovom drugom. Na kraju su se pojavili paraglajderi pa smo pokušavali da dobacimo fotoaparatom do njih i napravimo bar jednu dobru fotografiju dok nam se prsti nisu zaledili te smo se stuštili nazad.
Ni u povratku nismo prošli mnogo bolje nego pri usponu. Probijali smo se kroz granje i kamenje, ovogu puta svako za svoj groš. Po n-ti put sam zaključila da je penjanje ako staza nije markirana rizično i naporno, ali sigurna sam da ću se opet ponadati da neka naredna nemarkirana staza neće biti teška. Golom vrhu se polako prikrada rastinje. Vjerujem da će se za nekoliko desetina godina oni koji se budu verali ovuda pitati: “Ko mu dade ovo ime?”
Bonus video:
