Početkom avgusta 2022. godine moji gosti u studiju Radio Bara bili su Jakov Milatović i Milojko Spajić. Iz tog studija su krenuli u pohod na Crnu Goru koju su u naletu osvojili. Imponovali su svježinom, mladošću i entuzijazmom. Rekao sam im da budu razboriti i tolerantni jedan prema drugom kad preuzmu vlast. Mnogi nisu uspjeli da joj odole i brzo su se zavadili.
Odgovorili su da se njima to ne može dogoditi…* * *
U Baru je u 69. godini preminuo Dragan Simović. Bio je na maturi kad sam bio u prvom razredu gimnazije. Završio je pravni fakultet u Beogradu. Pored ostalog, bio je direktor „Korala“, potpredsjednik Opštine, poslanik… Promovisao me, davno, u direktora (!) i to Šahovskog kluba „Korali Mornar“, čiji je bio predsjednik. Zahvaljujući Hotelsko-turističkom preduzeću „Korali“, Mornar je nekoliko godina bio među tri-četiri najbolja kluba u zemlji. Kroz njegove redove prodefilovali su velemajstori: Konstantin Jonesku, Dejan Pikula, Branko Tadić, Nikola Sedlak, Milan Draško, Nebojša Nikčević, Danilo Milanović, Miodrag Savić… internacionalni majstori Blažo Kalezić, Đorđije Kontić, Dušan Lekić, Vladimir Podinić, Slaviša Milanović, Marko Krivokapić i mnogi drugi…
Često smo se „peckali“. Mislim da je njegova ostala zadnja… Na jednom zasjedanju SO Bar došao je do mene i rekao: „Eto koliko si uspio u životu – trideset i kusur godina citiraš naše odborničke gluposti!“
Obojica smo se nasmijali, doduše, ja malo kiselo…
* * *
Barani su nekad, ne tako davno, iskazivali poštovanje prema pokojniku i pogrebnoj povorci, koja je iz kapele išla ka groblju Gvozden brijeg, tako što su zaustavljali svoja vozila, izlazili iz njih i stajali mirno dok ne prođe i poslednji čovjek u koloni.
Sada samo što ne zgaze ljude u povorci. Tješim se: „To nisu Barani…“ Iako lijepo vidim barske registarske oznake.
* * *
Na mnoge nebitne stvari bacamo pare: dva, tri, pet evra, ali nas ništa ne može izbaciti iz takta kao ona telefonska poruka: „Obavještavamo Vas da ste dostigli iznos svoje prosječne potrošnje u prethodna 3 mjeseca. Stanje na vašem računu je 0.55 EUR bez pretplate i PDV.“
I prva nam je pomisao: kakvi lopovi, nikoga nisam zvao…
Ne tragamo, naravno, dalje, jer se uvijek ispostavi da je naš tzv. telekomunikacioni operater, na neki volšeban način, u pravu…
* * *
„Nikada znanje neće dostići moć neznanja“, kaže David Albahari u veoma dobrom kratkom romanu „Gec i Majer“.
* * *
Ovoga proljeća trebalo bi da izađe četvrta knjiga „Barskih priča“. Prikupljanje anegdota i pisanje novih predstavlja mi veliko zadovoljstvo:
Trošak
Starobarski osnovac, Ćamil, približavajući se kući, viče na sav glas:
„Nane, o nane!“
„Što je, đa’ole?“
„Rekao mi je učitelj da te obradujem.“
„Aj, fala Bogu. O čemu se radi, sine?“
„Poručio ti je da nećeš imat troška u septembar, valjaće mi ove iste knjige!“
Danguba
Jednom su umnom crnogorskom mitropolitu Danilu (Dajkoviću), kojem je falilo manje od mjesec dana da napuni 98 godina, predstavili Ljuba Živkovića: „Vaše visokopreosveštenstvo, ovaj mladi čovjek je dr Ljubo Živković, predsjednik Društva ljekara Crne Gore, ali ga više znaju kao šahistu – on je internacionalni majstor.“
Vladika nježno zagrli šahistu i reče: „Šta ćeš, dijete moje, svaki čovjek mora imati neku manu.“
„Neće biti, valjda, poštovani Vladiko, da je to što igram šah neka mana?“ – skrušeno replicira Ljubo.
„Bogami, sine moj, jeste. Ja sam vavijek svaku dangubu smatrao manom“ – smireno zaključi Vladika.
Deblje drvo
Rizo je poslovao oko roštilja, ali je dobro čuo gosta, istaknutog aktivistu vladajuće partije, kako hvali njenog lidera. Kad je donosio ćevape, koje niko u Baru nije pravio bolje od njega, upita gledajući ukoso, negdje prema Starom gradu:
„Đe ćeš, bogati, ako ti pasa Milo?“
„Đe ću? ’Vatam se za deblje drvo“ – filozofski odgovori aktivista.
Grijeh
U galeriju novinarke Jovanke Ljubenko, kao bez duše, ušla je, kako se to kaže, dobrodržeća Ruskinja. Sa njom je bio čovjek koji je prevodio. Gospođa je, vidjelo se to odmah, direktno sa plaže došla u galeriju, bila je još mokra i ogrnuta samo šalom preko kupaćeg kostima.
„Molim vas, da li imate neku sliku Uroša Toškovića?” – upitala je s vrata.
U galeriji je visio jedan Urošev crtež. Ruskinja je bila vidno razočarana kad ga je vidjela.
„Ne sviđa vam se ovaj rad?” – upitala je Jovanka.
„Ne, ne, crtež je odličan, ali ja sam grešna, Bog mi neće oprostiti ovaj grijeh!”
Malo je zastala i kad je došla do dąha, nastavila: „Znate, bila sam na plaži ispod hotela ‘Topolica’. Vidjela sam čovjeka koji mi je ličio na prosjaka a kod nas prosjaku valja udijeliti, spustila sam pet eura ispred njega i ušla u more. Kad sam se vratila, na mom peškiru je bilo onih mojih pet eura i još pedeset, a onog ‘prosjaka’ nigdje nije bilo. Neko mi je rekao da je to slavni slikar, Uroš Tošković, pa sam došla da provjerim. Kod nas se, mila moja, umjetnici, a posebno slikari, veoma uvažavaju. I eto… Gospode, kako sam grešna!”
Bonus video:
