Kad smo prošlog oktobra pravili planove za posjetu Minhenu, javila se ideja da posljednjeg dana boravka odemo do Garmiš-Partenkirhena (Garmisch-Partenkirchen) i popnemo se iznad njega da makar bacimo pogled na Alpe. Kad se vrijeme polaska primaklo, vremenska prognoza je bila loša pa smo odmah prežalili Alpe i počeli da razmatramo alternativne izlete. Ali, u petak veče je došlo do nagle promjene prognoze. Vjerovali u pojavu globalnog otopljavanja ili ne – činjenica je da se u svijetu dešavaju razne neuobičajene pojave koje je teško predvidjeti. Tako da ne griješe samo naši meteorolozi (kako često mislimo) nego i njemački. Rijetko se desi da nam neka takva greška ide u prilog, ali ovoga puta jeste.
Tek, časkom smo se organizovali, spakovali i poranili ka čuvenom skijaškom centru kojem, priznajem, nikad do sad naziv pravilno nisam izgovarala, a nije mi ni čudo: Garmiš-Partenkirhen. Još ako malo zabrzaš, moraš se zapetljati. Opet sam se nanovo izdivila organizaciji javnog saobraćaja i načinu plaćanja karata za domaće stanovništvo. Jedna ista karta važi za sve vrste prevoza u gradu, voz i autobus od voza do same skakaonice. Nigdje nismo čekali, sve se nadovezivalo. Vozovi novi, uredni… Nismo mogli da ne pravimo poređenja sa situacijom kod nas. Zapali bismo zbog toga u tešku depresiju, ali nismo imali vremena jer smo prolazili pored jezera, brojnih kućica za odmor i očas posla je prošlo sat vremena koliko nam je trebalo da stignemo do cilja.
Dok sam bila mlađa bila sam pasionirani gledalac svih sportova, pa i zimskih. Pratila sam i Turneju četiri skakaonice. Jedna od te četiri je i ova ispred koje smo se našli. Nikad nisam mislila da bih se mogla stići i do ovog čuvenog zimskog sportskog centra. Doduše, ne u zimskom periodu, ali svejedno. Sada skakači treniraju i kad nema snijega. Koristi se vještačka trava. Proba je bila u toku. To je bio pravi doživljaj. Čak ni naši domaćini, Ana i Robin, koji su ovdje dolazili nekoliko puta, nikad nisu naišli u vrijeme kad se skače sa skakaonice. To su zbilja hrabri ljudi. Pričao nam je svojevremeno profesor fizičkog da su tokom studija imali priliku da bace pogled sa vrha skakaonice. Kao svi mladi, puni sebe, hrabro su krenuli, a onda su se samo snizali unazad kao Duško Dugouško u crtanim filmovima. Kaže da je pogled bio “straobalan”. Povjerovala sam mu na riječ i uvijek se divila hrabrosti skakača.
Zanijeli smo se posmatrajući probu u momentu zaboravivši na naš prvi cilj: kanjon Partnahklam (Partnachklamm). Kad smo uspjeli da se odvojimo od skakaonice, zaputili smo se ka ulazu u kanjon. Nismo bili sami. Iako smo bili zagazili u drugu polovinu oktobra, to se po broju turista ne bi dalo zaključiti. Nismo žurili. Htjeli smo sve da vidimo, sve da nam se objasni. Ana i Robin su bili dobri i strpljivi vodiči. Kad smo ušli u kanjon nije bilo svrhe da se nešto pita. Rijeka je bila bučna, staza uska. Smjenjivali su se momenti kad bismo bili u tunelu i kad bismo s desne strane ugledali rijeku u uskom kanjonu. Gledala sam snimke kad je rijeka, u periodima kad ima mnogo više vode nego što je tada bilo, zapljuskivala stazu, pjeneći, duplo bučnija. Mada, i takva kakvu smo je toga dana zatekli bila je nevjerovatna. Iznad rijeke su bile visoke sive stijene. Pokušavala sam da napravim paralelu sa nečim sličnim kod nas. Samo mi je Mrtvica pala na pamet, mada je razlika ipak velika. Obećali smo Robinu da ćemo ga prvom prilikom odvesti u kanjon Mrtvice, da vidi da i mi “konja za trku” imamo.
Svjetlost je slabo dopirala jer je bilo oblačno, a okolne stijene visoke. I da je bila bolja teško je fotografijom dočarati ljepotu kanjona jer uvijek u takvim prilikama nedostaje i zvuk bez kojeg se ne može stvoriti dovoljno dobar utisak o ovakvim prirodnim fenomenima.
Na ulazu i izlazu iz kanjona postoji mala izložba minerala koji se mogu naći na ovom terenu. Zanimljiva ideja i realizacija, a najbolji su sami uzorci.
Kad smo izašli iz kanjona bilo nam je žao što šetnja nije trajala duže, što nije bilo više vode… No, što je tu je. Odlučili smo da napravimo pauzu za doručak pored rijeke, a onda smo se uputili uređenom stazom ka najbližem vrhu. Staza je zbilja bila uređena. Nije ni bilo potrebe da se obilježava jer se nije moglo promašiti. Sve je bilo ograđeno, postavljene improvizovane stepenice, mostići. Duško i ja smo se svemu pojedinačno izdivili i zapitali ide li ko od naših ovuda da preuzme neku ideju. Kad smo prvi put ugledali Alpe osjećaj je bio neponovljiv. Ubrzo smo stigli i do prve kafanice. Okolne kuće izgledale su kao da su iz nekih starih vremena. Odmah mi je na pamet pala “Hajdi”. Mora da su filmovi i serije snimame po tom romanu imale ove kulise.
Nismo mogli da se nadivimo ljepoti okoline. Sreća da su se meteorolozi predomislili. Dan je bio izmišljen za ovakav izlet. Skrenuli smo lijevo, pa desno, prateći stazu i markacije i potpuno neosjetno smo se popeli preko 500 metara visinskih. Nikad mi uspon nije lakše pao. Izvirivali su i ozbiljniji vrhovi koji su bili povod za pravljenje planova za proljeće. Ja sam bila, po običaju, pesimista, ali su me tješili postojanjem žičare. I tako smo stigli na 1236 metara nadmorske visine, do vrha Ekbauer na kojem je smještena jedna izvanredna kafanica koja se nipošto nije mogla izignorisati. Iako nismo bili ni umorni ni gladni, na insistiranje domaćina smo morali da svratimo da probamo neke lokalne specijalitete. Nismo se pokajali.
Nedaleko odavde se nalazi žičara, što znači da smo dovde mogli da dođemo i njome. Time bismo, naravno, izgubili mnogo, prije svega prolazak kroz kanjon. No, bilo je dobro znati da se ne moramo spuštati pješke. Tako smo mogli sebi da damo vremena koliko hoćemo za šetnju po ovom platou. On je bio prilično ravan i travnat. Oko njega su bile velike površine prekrivene šumom. U daljini se nazirao dvorac. Malo dalje, iza šuma, svuda naokolo, vidjeli su se veličanstveni grebenovi Alpa. Divili smo im se izdaleka bez ambicija da dosegnemo neki od njih. Mada, do mnogih vode žičare pa bi se nekako “uložilo” da se prođe trasa u jednom smjeru. Domaćini su skromno rekli da su Alpi od svih zemalja koje imaju sreću da se nalaze na njihovoj teritoriji, najmanje atraktivne u Njemačkoj. Nisu imali sreće pri raspodjeli. Gledajući naokolo pomislili smo kakvi li su tek u Italiji, Austriji, Švajcarskoj ili Francuskoj kad su ovdje najmanje lijepi. Nama su se i sa ove strane baš dopali.
Morali smo da vodimo računa i o voznom redu. Sve je bilo isplanirano do detalja. Vratili smo se do žičare, kupili kartu i ušli u kabinu koja je, čini mi se, taman predviđala četiri putnika. Divili smo se pogledu iz kabine. Fotografisanje je išlo malo teže zbog toga što sam morala da izvodim egzibicije trudeči se da budem stabilna, a i da izbacim fotoaparat što više izvan kabine da bih dobila širi kadar. Duže ruke bi mi dobrodošle. Ispod nas je počeo da se otkriva Garmiš-Partenkirhen, a ubrzo smo vidjeli skakaonicu iz ptičje perspektive. Kraj (ili početak) žičare je u neposrednoj blizini skakaonice. Čini mi se da je povratna karta od Minhena koštala 20 eura, a žičara u jednom pravcu 15 eura. Koga god put navede u Minhen i ima jedan dan viška – preporučila bih mu ovaj izlet. Posebno onima koji vole prirodu.
Kad smo dolazili, od željezničke stanice do skakaonice nas je dovezao autobus. U povratku smo izračunali da, ako budemo brzi, možemo da prošetamo kroz grad i na vrijeme stignemo na voz. To je bila šetnja od 40-ak minuta, a mi nismo bili preumorni jer smo se pripomogli žičarom. Sve i da jesmo, pretrpjeli bismo. Ne može se izignorisati čuveni svjetski ski centar, pa makar i nemao snijega. Garmiš i Partenkirhen su više od milenijuma bila dva odvojena sela dok se uoči zimskih olimpijskih igara 1936. godine nisu spojila. U dijelu koji pripada Partenkirhenu su smještene kuće na čijim fasadama se mogu vidjeti najrazličitiji crteži koji obično asociraju na prošlost ovoga kraja. Vrat sam iščašila okrećući se i gledajući uvis da mi koji crtež ne promakne. Ne znam da li nešto slično postoji još negdje. Vjerovatno ima, ali ne u ovolikom obimu. Kažu da bogati Njemci, kad se penzionišu, kupuju kuću ovdje i svoje penzionerske dane provode u ovom skupom mondenskom mjestu. Na svakoj kući ima toliko detalja da bi se samo od jedne napravila galerija fotografija. Sve je pod konac. Posebno smo se izdivili jednoj zelenoj ogradi: kao da je rezana laserskim zrakom.
Stigli smo na željezničku stanicu na vrijeme i voz je krenuo na vrijeme. Za nas: čudo neviđeno. U povratku smo pretresli utiske, praveći planove za uspon na najveći vrh sa ove strane Alpa – Cukšpiz. Meni je to djelovalo preambiciozno, ali je lijepo bilo bar maštati o tome. Možda, ipak, nekad…
Bonus video:
