Bio sam petnaestak dana na odmoru, koje sam, pored ostalog, iskoristio da obavim neke porodične administrativne poslove ili, jednostavnije rečeno, da platim račune. Pošto je u gradu sve teže naći mjesto za parkiranje vozila, prešpartao sam centar nekoliko puta. Ali, kao da sam bio u nekom nepoznatom mjestu.
Moj barski životni krug svodi se na put do posla, šetnju pored mora i kafu s prijateljima u uvijek istim lokalima. Vikendom idemo kolima u nabavku u jedan od dva ovdašnja velika marketa ili, eventualno, do tazbine u Šušanju.
A barske ulice i kvartovi se mijenjaju iz dana u dan. Zatrpavaju ih nove trgovačke radnje i reklame. Zgrade niču na svakom ćošku.
Pitam prolaznika (biram, naravno, nepoznatog): „Izvinite, koji je ovo grad?“
„Bar!“ – reče s ponosom.
Moguće, liči…
* * *
Od mobilnih operatera i banaka možete da očekujete samo negativna iznenađenja, nikako pozitivna. I ništa ne opraštaju. Kao da ih vode mašine, roboti bez duše, a ne ljudi. Istina, možemo da biramo operatare i banke, ali to je biranje kao u crnogorskoj politici – od dva zla nešto manje.
U konkretnom slučaju to su, ipak, banke.
* * *
Nekad davno, komunisti su u svaku rečenicu ubacivali „akciono jedinstvo“. Sad često čujem: „meritokratija, a ne partitokratija“.
Niko, pokojni barski oriđinal, na to bi rekao: „Tandara broć.“
* * *
Čovjeka danas ništa ne može da iznenadi. Ono… da kaže: „E, to je nemoguće!“ Sve je moguće. Pa i onakav kraj male Danke Ilić.
Najtragičnije u ovoj teškoj tragediji jeste to što je moguće da je nesrećna majka, makar u jednom djeliću sekunde, pomislila da je bolje što joj je kći mrtva nego možda živa, ali oteta i za nju zauvijek izgubljena na drugom kraju svijeta. Jer, od medijskih krvopija koji bi je i dalje optuživali da je prodala svoje dijete, ne bi mogla da živi svoj, ionako, uništeni život.
Tabloidi su veliko zlo modernog doba.
* * *
Moja majka je, ponekad, citirala stare Crnogorke: „Ne daj mi, Bože, ljeta bez đeteta!“ I zaista, jedino tada, u „blagoslovenom stanju“, žene su bile koliko-toliko zaštićene. Najviše im je značila pošteda od teških ljetnjih poljskih radova. Čak su i najveći „katili“ – svekrve, zazirale od njihove trudnoće. A čim se porode, nastavljao se mukotrpan život po starom.
Kult trudnice održao se do današnjeg dana pošto je većina ljudi prema njima naglašeno ljubazna i gleda ih s neskrivenim simpatijama.
* * *
„Sjećam se kako smo brat i ja kao djeca trčali za avionima i mahali im. Bili smo sigurni da nas vide. Moj se brat kleo kako je jednom vidio da mu pilot odmahuje. Nadali smo se da ćemo se i nas dvojica jednoga dana ukrcati na avion i stići do države Inostranstvo, iako je brat sumnjao da ona uopšte postoji. Sada, nakon toliko letova, čitavo se to čudo razbilo na komadiće, avion je samo malo luksuznoji taksi, na kraju krajeva nije čak ni luksuzan, nego nekakva pretrpana maršrutka (linijski taksi u Sofiji). Inostranstvo se pokazalo kao nepostojeća država (moj brat je bio u pravu), ali još uvijek sjedim do prozora i izvirujem u nadi da ću jednog dana vidjeti dva dječaka koja trče i mašu. Ako saputnik na sjedištu do mene spava, mahnem, pored prozora, uzbuđeno i ja. Za svaki slučaj.”
Privukao me naslov ove priče odličnog bugarskog pisca Georgia Gospodinova (56), „Za svaki slučaj“, a u kontekstu našeg nedavnog putovanja. Koliko stvari pred put stavljamo u torbu za svaki slučaj?! Dodatni sendvič u slučaju da prevoz kasni, tablete za slučaj glavobolje ili mučnine, rezervne patike ako padne kiša, dodatnu jaknu i još jedan džemper za slučaj da bude hladno, dvije knjige za slučaj da pročitamo onu prvu od 500 strana, malo više keša za svaki slučaj…
* * *
Tokom lijepih martovskih barskih noći pun mjesec se često pojavljivao u trouglu između Rumije i Lisinja.
Jedan stari barski ljekar (i šahista) mi je objasnio da to znači da se i ribe zaljubljuju.
Bonus video:
