Ne pamtim da je prošlo tri mjeseca, a da ne uspijem da odem ni na jednu turu. Vožnju ne brojim. Najavljen je lijep dan u subotu, a kiša u nedjelju. Moralo se grabiti. Sanja je došla sa idejom: “Jao! Ima neka nova, mnogo dobra tura u Malesiji. Išla je ‘Gorica'”. Servirala mi je post Planinarskog društva “Gorica” i još 2-3 teksta o pripremi staze. Meni dosta. Pitalo se Duškovo koljeno. I njemu je dosadilo da čami u nizini te dade znak da se spremamo. Sanjin zadatak je bio da ispita odakle se kreće. Ona se nadala da će se, kad stignemo do Tuzi, Traboin, selo koje je početna tačka ove ture, pojaviti na Gugl mapi. Ali, nije. Onda proradiše telefoni. Istovremeno smo Duško i ja dobili uputstva, on od kolege Tonija, ja od mog druga Benija. Na raskrsnici kod pijace u Tuzima skrenuli smo lijevo prema selu Skorać. Ne sjećam se da sam ranije prolazila ovuda, ali sam za Skorać čula. Za toponim Traboin nikad ranije nisam čak ni čula. I dalje, poslije ovoliko vremena i bezbroj pređenih kilometara, pronalazim predjele sa kojima se upoznajem po prvi put. Čim smo malo odmakli od Tuzi sa desne strane su se pojavile zelene udoline sa više ili manje kuća. “Ako se po prvom utisku tura poznaje, ovo će biti pravi pogodak”, bio je zajednički zaključak.
Nastavili smo, prema uputstvima, vožnju ka Traboinu bez zaustavljanja. Odlučili smo da usputne zanimljive detalje fotografišemo u povratku. U jednom trenu smo vidjeli putokaz sa skretanje udesno pa smo ga poslušali i stigli u dvorište kuće. Duško je izašao da se raspita i saznao je da se glavnina sela nalazi malo naprijed, bez skretanja. Kad je okrenuo ključ u bravi – muk. Ono najgore: auto se pokvarilo, a ni do početne tačke nismo stigli. Pošto je vidio da nije u pitanju akumulator dijagnoza je bila: alanser. Imali smo sreću da je u blizini bilo jedno proširenje. Odgurali smo kola nazad, okrenuli ih i zaletjeli niz stranu. Upališe! Sanja i ja nismo progovarale očekujući povratak nazad. Međutim, šofer nastavi ka Traboinu. Ovdje se vidjelo da je Sanja ipak uradila domaći zadatak. Čim je ugledala plavu tablu “Traboin” na stubu komandovala je zaustavljanje. Ipak, moralo se voditi računa da se parkiramo na uzbrdici radi paljenja auta u povratku. Sanja se zbunjeno okretala. “To je ovaj znak, ali fali natpis. Znam sigurno da je bio ovdje.” Pošto smo, za divno čudo imali pristup internetu nađosmo post u kojem se spominje vandalizam uništavanja oznaka na ovoj turi. Bili smo zatečeni. Pošto smo znali da se kreće širokom stazom prema gore uočismo premazanu markaciju, pa još jednu… No, pošto su prefarbane nekom farbom za metal (“stručni” Sanjin i moj zaključak) oznaka se sasvim dobro uočavala te se začudismo zaludnom poslu, ko god da ga je obavljao.
Ko je ovo radio i koji su mu bili motivi nam je bila tema samo nekoliko prvih minuta, a onda smo se prepustili okolini. Čim smo malo odmakli, ispod nas smo mogli da vidimo selo Traboin, za koje sam čula prvi put što je nevjerovatno s obzirom na njegovu ljepotu i naseljenost.
Staza nas je oduševljavala sve vrijeme. Većim dijelom je vodila kroz šumu (gušću ili rjeđu). Bar sa jedne strane je bio kameni zid prekriven mahovinom rađen starom tehnikom suvozida. Tokom čitavog puta smo prolazili pored brojnih divljih orhideja kojima sam ja, inače, očarana od rane mladosti. Ja sam stajala na svaka dva metra da fotografišem cvijeće, a Sanja nije mogla da odvoji telefon od suvozida. Sve u svemu, lagano, po idealnom vremenu, peli smo se padinom Čemera ka jami Grzoj koja je bila krajnji cilj ture.
Hodajući nešto više od 5 km po više nego dobro raščišćenoj i obilježenoj stazi (čak je na svakom kilometru pisalo koliko nam je još ostalo do cilja) nailazili smo na mnoge detalje koji su nam zaokupljali pažnju. Prošli smo pored nekoliko klupa sa kantom za smeće i oznakom projekta koji je i rezultirao ovom turom za koju tek treba da se zainteresuju domaći i strani planinari. Klupe su dobre, posebno na vidikovcu ili pored izvora. Kante za otpatke su višak. Svako treba da ponese svoje smeće sa sobom. Ko će da ih prazni? Mada, možda oni koji su pravili stazu imaju plan i za to. Tek, klupa pored izvora, izvor, bunar i još jedan točurak vode iz stijene bila su mjesta zadržavanja tokom dionice kroz šumu. Osim suvozida i cvijeća, naravno.
Pri izlasku iz šume smo naišli na ostatke građevine od cigala i betona. Pošto su sve ostale koje smo primijetili usput bile od kamena zaključili smo da su to ostaci karaule Čemer. Odatle pa do pećine nije bilo šume, a ni široke staze. I pored toga staza je bila dobra, utabana, odlično markirana. Počeli su da nam se otvaraju vidici. Imali smo pogled na dio sela sa suprotne obale Cijevne, Kučke planine, Prekornicu, albanske planine… Bilo je vedro, ali pogled je mogao da bude i bistriji. Uglavnom, što na osnovu znanja, što uz pomoć aplikacije registrovali smo dosta toga.
Neposredno prije jame Grzoj, nalazi se jedan omanji krater koji me podsjetio na slične reljefne oblike sa planine Garač. Zidovi su kameni, a na dnu je zemlja iz koje su iznikla brojna stabla. Fotografija to ne može ni približno da dočara.
Na stijeni stoji natpis sa nazivom i strelica koja ne ostavlja dilemu kuda treba da se ide. Dilema se pojavi kad baciš pogled prema dolje. Duško je procijenio da je i ovo do sad za njega bilo previše pa je odlučio da nas sačeka pored oznake. Ja sam krenula oprezno jer je bilo prilično strmo i, još gore, baš klizavo. Ponegdje su trebale duže noge pa sam se dovijala ne obazirući se što sam zablatnjavila pantalone. Čak sam stigla da se izdivim i jednoj stijeni na kojoj se smjestilo nekoliko vrsta mahovina. Pri kraju sam umalo odustala. Ispred mene se našao prenizak i preuzak prolaz. Vajkala sam se i na kraju, procjenjujući da je to posljednja prepreka, nekako se provukla. Kako, ne znam.
Tek, čim sam prošla kroz taj otvorčić, kao što sam i naslutila, našla sam se u središtu jame i bila zatečena. Na vrhu su bila tri otvora, dva spojena mostom, kako negdje stručno pročitah. Pored je stajao okomiti zid koji kao da je neko slagao od blokova iste veličine. Nema pećinskih ukrasa na koje smo navikli, jer ovo i nije pećina. Zato svaki dio kamenih zidova ima neku drugu boju i strukturu. Najzanimljivije su dvije kadice s vodom, posebno jedna u kojoj voda ima tirkiznu boju. Ja sam se nervirala jer sam znala da fotoaparat ne može ništa odavde vjerno da prikaže, a Sanja je žalila Duška što nije mogao da siđe i vidi ovu ljepotu. Kad smo se svemu izdivile po desetak puta, sve isfotografisale po nekoliko puta – valjalo je krenuti nazad. Tek tada mi je pogled pao na onaj uski otvor. No, srećom, povratak je bio lakši od spuštanja.
Kad smo se uspješno pridružile Dušku, Sanja se bacila na potragu za vidikovcem prema kanjonu Cijevne. Vidjela ih je na fotografijama “Gorice”, a stigli smo do kraja staze – vidikovca nema. Nije mogla da se pomiri sa činjenicom da smo ga negdje mimoišli i nije mogla da uživa u ovome što smo do tad vidjeli kad se nisu sve kockice sklopile kako je trebalo. Ja sam se nadala da će negdje iskrsnuti. Popeli smo se dalje, iznad jame, ali markacija više nije bilo. Opet smo imali iste vidike prema Skadarskom jezeru, planinama, Dečiću, Tuzima, Šipčaniku. Malo smo se uspentrali na neke stijene i dobacili pogledom i do rijeke Cijevne. Šteta što vazduh nije bio bistriji. Svašta smo vidjeli, ali baš kroz izmaglicu.
Vraćali smo se istim putem i zastajali na istim mjestima. Ja pored svakog cvijeta, pa pored bunara, pored jedne lijepe livadice. “Ček, ček… Preko livade ide neka stazica. Mora da tamo nešto ima”, krenuh ne gledajući prate li me. Jeeee! Vidikovac! Sanja je bila presrećna. Zaokružila je turu konačno. Na vidikovcu dvije klupe, na pravom mjestu. Preko puta nas, malo ulijevo – selo Selište. S desne strane, albanske planine. Ugledah čak i Grebenit, dok je magla branila da vidimo Berizdolit. Na ove vrhove Prokletija smo se peli prije neku godinu, pa sam se ozarila kao da sam srela druga iz osnovne.
Nailazili smo i na brojne kamene ograde, a nerijetko i zidine. Iz nekog teksta o ovoj turi ostala mi je u sjećanju fotografija zida koji me je podsjetio na zid sa satom iz Vališta. Duško i Sanja su bili uporni da je to jedan obični kameni zid koji smo upravo vidjeli, ali se ja nisam predavala, kao Sanja za vidikovac. Odjednom, ugledasmo i njega. Previdjeli smo ga u dolasku. Malo smo se izgreble na kupine, zamalo pale preko kamenja, ali smo uspjele da nađemo najbolji položaj za dobar snimak ovog nevjerovatnog zida kuće od, čini se, dva sprata, na ovakvom mjestu. Čudo!
Do kraja puta smo prolazili onim najljepšim dijelom staze: kroz šumu i pored suvozida. Na hodanje i brojna zaustavljanja potrošili smo nešto više od 6 sati. Nismo se umorili. U povratku sam kroz prozor napravila jednu fotografiju Skoraća jer nismo smjeli da rizikujemo da nam se auto ugasi. Naravno, na putu do kuće je uslijedilo uobičajeno sumiranje ture: fenomenalno i fantastično su dvije najčešće izgovorene riječi toga dana. Svaka pohvala za TO Tuzi i sve ostale partnere na projektu. Jedina zamjerka je bila što nije stavljena neka strelica ka vidikovcu jer smo ga pronašli samo pukom srećom, slučajnošću, ili pak zahvaljujući mojim šestim čulom za ovakve stvari. Valjalo bi, ipak, prolaznicima dati neki znak.
Sve vrijeme sam spominjala divlje orhideje i napravila gomilu njihovih fotografija i nije u redu da ne vidite bar neku od tih ljepotica. Najveći problem mi je bio da napravim selekciju jer mi je svaka najljepša.
Bonus video:
