Nije da nisam šetala po Lovćenu, naprotiv. No to su pretežno bili izleti sa malo šetnje i puno više vožnje od vidikovca do vidikovca, posjete Mauzoleju ili, najčešće, kuliranje po Ivanovim Koritima. Tek, kad god ne znam gdje bih pošla da na dan ili bar na par sati budem u prirodi – pojavi se Lovćen kao najbolje rješenje. Posebno tokom vrelih ljetnjih dana. Zbog toga je jedna od mojih prvih, početničkih priča, od prije 9 godina, posvećena upravo Lovćenu. Trebalo je da prođe čak osam godina do nove priče sa Lovćenskog masiva – priča o fantastičnim Koložunskim gredama. Odlučila sam da to ispravim. Sredinom ovog januara planinarsku godinu započela sam usponom na Kuliješ, najjužniji vrh Lovćena. Prateći brojne planinare, prijatelje na društvenim mrežama, vidjela sam da su članovi Planinarskog društva “Soko” iz Cetinja uredili stazu i obnovili markacije na ovoj turi. Na stranici Predraga Popovića “Vrhovi Crne Gore” pročitala sam odakle da se krene. Subota je, srećom, bila suva i sunčana te su se stekli svi uslovi da upoznamo i Kuliješ. Njega smo, inače, mjerkali tokom posljednje ture prethodne godine na Paštrovski vrh Goli vrh. Sanja se tada čak nadala da ćemo istoga dana “trknuti” do oba vrha, ali je ipak morala da sačeka da prođe mjesec dana.
Za oba ova vrha je potrebno da se dođe do Brajića, samo ko ide za Goli vrh skreće lijevo ka tvrđavi Kosmač (iz pravca Podgorice), a za Kuliješ, malo naprijed, desno ka selu Stojanovići. Selo se nalazi na visini od 834 metra i do vrha je trebalo da se uspentramo još 523 metara visinskih. Čim smo krenuli osvrnuli smo se prema Brajićima. U pozadini Kosmača izvirivao je Goli vrh.
Odmah smo konstatovali da je staza odlično sređena, a Sanja i ja smo odale priznanje pregaocima. Nisu ga tad mogli čuti, ali sad mogu da pročitaju. Sve vrijeme smo se osvrtali ulijevo gdje se, mada vrlo mutno, vidio dio obale od Bečića do Svetog Stefana sa planinskim zaleđem. Iako je bila sredina januara, tek tu i tamo bismo naišli na poneki pramičak snijega. Tek pri samom kraju ga je bilo toliko da prekrije teren. Nebo je bilo vedro i dan idealan za planinarenje.
Prije završnog uspona čuli smo neko jako zujanje koje nas je zbunilo. Ubrzo smo ugledali ogromne dalekovode. Zujanje se pojačalo. Priznajem, nije nam bilo svejedno da tuda prođemo. Ima li kakvog zračenja i je li opasno, ne znam. Subjektivni osjećaj je da bi mnogo rađe da ne moraš to da vidiš i čuješ, a posebno ispod njega da prođeš. Dali smo vatre petama i odaljili se.
Tokom trke da se što prije odaljimo od ove zuke izgubili smo markacije. Mada, vrh je bio blizu samo što smo do njega svi stigli na svoj način. Kamenje je bilo pokriveno snijegom nedovoljno da ga amortizuje, a dovoljno da se ne vidi gdje se staje, tako da sam ovuda baš bila usporila. Ugledali smo i paraglajdere. Vidjeli smo ih i prije mjesec dana sa Golog vrha. Ova aktivnost je ovdje, očigledno, prilično popularna. Bili su podaleko od dometa moga objektiva, ali sam ipak uspjela da “uhvatim” jednog.
Vrlo brzo smo stigli do (nižeg) vrha Kuliješa. Pošto smo shvatili da sa visočijeg nećemo vidjeti ništa bolje i više, nismo dalje ni išli. Na Kuliješu se nalazi ogroman “bilbord” koji se vidi izdaleka i po kojem uvijek možete znati o kojem je vrhu riječ. Pitah drugare na društvenim mrežama o čemu se radi i dobih više različitih odgovora. Možda se sve to odnosi na istu stvar, samo ja kao laik to nisam shvatila. Uglavnom: radio far ili nešto što pomaže kontroli leta na tivatskom aerodromu.
Pogled s Kuliješa je lijep, nema priče. S jedne strane se vidi more i obala, sa fokusom na budvansku rivijeru, s druge masiv Rumije, s treće pogled dobacuje i do Prokletija, a sa četvrte ka Jezerskom vrhu i Štirovniku. Položaj sunca nam nije išao u prilog ni za gledanje, ni za fotografisanje. Vazduh prema moru nije bio bistar, ali smo mi svakako bili baš zadovoljni.
Spustili smo se do Stojanovića još laganije nego što smo se od njih popeli. Tih 523 metara nismo ni osjetili. Ovo je tura za one koji nisu preambiciozni, ne mogu se pohvaliti nekom kondicijom, a ljubitelji su lijepog pogleda. Svrstavam i sebe u ovu skupinu. Kad smo već stigli do Brajića spustili smo se do Cetinja na krempite u Gradskoj.
Poodavno sam saznala da na Lovćenu postoji periodično jezero zvano Jezero, ali mi se nikako nije dalo da ga vidim. Nekoliko prilika sam već bila propustila, a pošto sam krajem decembra saznala da u njemu sigurno ima vode, zaputili smo se tamo. Dobila sam detaljna uputstva od moga druga Zoge, eksperta za Lovćen i šire. Čak mi je skrenuo i pažnju gdje može da se promaši, ali džaba! Promašismo baš tu. Jezero se nalazi iza Njegoševog mauzoleja koji se smjestio na Jezerskom vrhu. Tek kad sam saznala za jezero postao mi je logičan i naziv vrha. Jezero se puni vodom koja nastaje otapanjem snijega sa ovog i drugih okolnih vrhova. No, kao što rekoh, mi promašismo. I ranije smo počeli da sumnjamo da smo promašili, ali kad smo stigli do raskrsnice koja razdvaja puteve ka Njegušima i Bukovici više nije bilo ni trunke dileme. Vratili smo se nazad. Inače, nismo imali baš mnogo vremena, a i ovom šetnjom smo bili sasvim zadovoljni. Dan je bio oblačan, ali tih, a na Lovćenu kao da je bila jesen, a ne dan pred novu godinu. Lijepa staza kroz šumu: mir i tišina, noga uranja u suvo lišće, uhvatili smo poneki lijepi pogled na okolinu. Sve u svemu, uopšte se nismo iznervirali što nismo stigli do Jezera. “Biće prilike!”
Prilika nam se pružila početkom marta. U međuvremenu je palo malo snijega, ali smo se nadali da ćemo se, naoružani prethodnim iskustvom i učeći na sopstvenim greškama, konačno dokopati lovćenskog jezera. Na parkingu za autobuse ispod Njegoševog mauzoleja se ostavlja auto, a zatim se prođe naprijed par desetina metara i skrene desno, kako i stoji na tabli. Čim smo skrenuli vidjeli smo da je staza koja je prethodnog puta bila pokrivena lišćem sada pod snijegom. Nije mi to bilo milo, a kad sam shvatila da smo štapove, koji nam uvijek stoje u autu, izbacili zbog nekog razloga, zamalo sam se vrtila. Ova staza je malo nagnuta, a snijeg i ja se baš nikako ne volimo. Poslije malog dvoumljenja krenusmo, pa šta bude. Našla sam neki suvi komad drveta koji mi je pomogao da se ne otkotrljam put Cetinja.
Prethodni put smo izignorisali žutu tablu sa natpisom “Jezero” jer u tom pravcu nije bilo markacija, a malo ispod jeste. Sad smo pošli gornjom stazom nadajući se da ćemo se snaći i bez markacija. Najbolje od svega je što je jezero odmah tu. I prošli put nas je dijelilo vrlo malo. Vrlo brzo smo ga ugledali kroz granje, a onda sam se lagano, uz pomoć štapa i spustila. Odmah sam uočila ostatke fortifikacijskih objekata i puta. Nema sumnje, Austrougari su svojevremeno stizali i dovde. Ne može se reći da je ovo neki spektakl od prizora, ali svakako je fino da se upozna još jedna prirodna pojava naše zemlje. Sigurna sam da ima puno onih koji bi se zakleli da na Lovćenu nema jezera.
Na stranici Nacionalnih parkova pročitah:
Jezero – jedino jezero na Lovćenu i jedan je od centara biodiverziteta herpetofaune Evrope (herpetološki rezervat). Jezero pod Jezerskim vrhom je prostor sa jedinstvenom herpetofaunom, sa endemima i reliktima različitih geoloških perioda i različitim stepenima endemizma. Stanište je populacija endemičnih vrsta malog i glavatog mrmoljka, žutog mukača.
Pa, nije to mala stvar biti rezervat u kojem se nalaze endemične i reliktne vrste vodozemaca i gmizavaca. Priznajem, nismo uočili ništa od toga. Bili smo fascinirani položajem, silnim stijenama, činjenicom da je iznad nas Jezerski vrh. Valja ovdje doći prateći vrijeme otapanja snijega sa Lovćena. Možda jezero može da bude i veće, ali mi smo bili sasvim zadovoljni i ovim što smo zatekli. Obišli smo puni krug naizmjenično bacajući pogled na jezero i na okolna uzvišenja. Naišli smo i na stopu neke životinjice, ali se mi junačimo i na to ne obaziremo, vjerovatno do momenta dok se ne nađemo oči u oči sa nekom.
Pored Jezerskog vrha se nalazi Goliš, četvrti po visini vrh Lovćena. Sa njega se pruža najbolji pogled na Jezero. No, nije nam ni na’m palo, što bi se reklo, da se uzveremo do njega. Sve je bilo klizavo, mi bez štapova. Kiša je počela da prokapava. Goliš sam čak prekrižala sa spiska kad je Sanja rekla koliko joj je uspon na njega bio naporan. Ako je njoj naporno, meni je nedostižno. Uglavnom, konačno sam došla do još jednog jezera za moju galeriju “Sva jezera Crne Gore”.
U povratku smo, a do jezera od parkinga, pri normalnim uslovima, nema ni pola sata, zastali da kroz grane pogledamo šta sve može da se vidi na ovu stranu. Dobacismo i do Podgorice.
Bonus video:
