Izmakli smo se pet dana iz Crne Gore i – počinuli, od svega. Istina, sve nam teže pada vraćanje u tzv. surovu stvarnost, prepunu licemjerja, demagogije, poltronstva, podvala, nasilništva…
* * *
Tog 19. maja sve je bilo spremno, u evropskom dijelu Istanbula, za proslavu nove titule fudbalera Galatasaraja, ali je vatromet, poslije utakmice s Fenerbahčeom (0:1), na moje zadovoljstvo, zaparao nebo u azijskom dijelu, tamo gdje je stadion ekipe za koju nastupaju trojica „Jugoslovena“: Tadić, Džeko i Livaković. Ipak, najpopularniji turski klub, Galatasaraj, titulu je ovjerio sedam dana kasnije.
* * *
Inače, Istanbul (oko 15,6 miliona stanovnika), jedini je grad na dva kontinenta, sa 40 odsto teritorije u Evropi i 60 odsto u Aziji. U njegovom evropskom dijelu, živi 60 odsto stanovnika, a 40 odsto u azijskom. Tih 40 odsto evropskog Istanbula je, istovremeno, i svih tri odsto površine Turske u Evropi.
* * *
Boravak u Istanbulu i razgledanje njegovih brojnih znamenitosti, posredstvom jedne podgoričke turističke agencije, ostaje zavazda u sjećanju, pored ostalog, i zbog sjajnog vodiča, Damira Skopljaka, rodom iz Zenice, koji od 1996. godine živi u Turskoj. On lako, lijepo i istinito pripovijeda i sve vrijeme je na usluzi članovima grupe, u kojoj je bilo pedeset dvoje ljudi iz nekoliko crnogorskih gradova, najviše iz Podgorice.
* * *
Za četiri dana prepješačili smo 52,6 kilometara. Nekoliko puta smo se vozili i metrooom i autobusom, ali jedan grad se ljudski može upoznati jedino tabanima.
* * *
Možda je članovima grupe iz drugih gradova Crne Gore bilo zanimljivo i novo da u Istanbulu (bivšem Carigradu i Stambolu) nauče dvije najljepše turske riječi: „merhaba“ (zdravo) i „bujrum“ (izvolite).
Mi, Barani, davno smo ih čuli u Starom Baru.
* * *
Prije gotovo 180 godina Njegoš je uzviknuo: „Pučina je stoka jedna grdna!“ Taj stih mu je življi nego ikad.
* * *
Moja penzija biće nešto malo više od 500 evra. Sa 65 godina života i 38 godina radnog staža u Radio Baru. Lijepo je što je skočila penzija na 450 evra onima bez škole, radnog staža, itd, ali je ružno što su zaboravljeni oni koji su „kosti ostavili“ na fakultetu i na poslu.
* * *
Ima nečeg dragog, familijarnog, u tome kad vam poznati konobar, čim sjednete, donese ono što redovno pijete u „svom“ kafiću (u konkretnom slučaju radi se o „velikoj s mlijekom“). Prosto se osjećate uvaženim i kao kod kuće. I onda, kad ugledate nepoznatog konobara i morate sve ispočetka da objašnjavate, jer vlasnici, zaboga, mijenjaju personal iz pedagoških ili nekih sličnih trivijalnih razloga, dođe vam da odete u neki drugi kafić, pošto vam je svejedno gdje ćete popiti kafu.
* * *
Moja majka je bila blaga, brižna žena, nebesko plavih očiju. Pamtim je samo po nježnosti. I nikad nisam odgonetnuo šta joj je bilo onog dana kad je pitala oca: „Pavle, hoćemo li ih ostaviti ovdje?“ – dok smo prolazili pored čergara na putu za Ulcinj. Čini mi se da i sada, više od 55 godina kasnije, mogu da osjetim dah panike koja me uhvatila i koja je trajala sve dok čergari nisu ostali za nama. Poučen tim iskustvom, nikad se sa svojom djecom nisam slično našalio.
Kako sam se ovog prisjetio? Jednostavno, čuo sam na radiju onu Arsenovu: „Da su me ukrali Cigani“.
* * *
U 101. godini postojanja kluba, fudbaleri Mornara ostvarili su najveći uspjeh: osvojili su titulu vicešampiona Crne Gore i plasirali se u Evropu, u kvalifikacije za Ligu konferencije. Prvi put u istoriji bolji su od Budućnosti i Sutjeske. Čestitke zaslužuju svi: igrači, stručni štab, uprava, stopostotni vlasnik Opština, navijači i, posebno, trener Zoran Đurašković, čije suze na kraju utakmice s Jezerom nijednog navijača Mornara nisu ostavile ravnodušnim. Zoran je „dobri, vaspitani momak iz susjedstva“, golgeter lige SR Jugoslavije u dresu Mladosti iz Lučana, nesuđeni reprezentativac (selektor Dejan Savićević ga je dva puta pozivao u nacionalni tim), zet mog druga Miće Marovića...
* * *
U našoj porodici ime Josipa Broza rijetko je pominjano, iz jednog „ostrvskog“ razloga. Imaju naši stari poslovicu: krivo sjedi, pravo zbori. Druge dvije trećine njegove vladavine ostaće upamćene kao godine sigurnosti, kad se, osim partijske podobnosti, cijenilo i vaspitanje i obrazovanje. Sada živimo bolje nego ranije, u materijalnom smislu, ali neuporedivo nesigurnije. I nisu na cijeni ni vaspitanje ni obrazovanje. A, partijska podobnost je i dalje veoma bitna.
* * *
Imaju i Rusi jednu pametnu: „Čime se pohvališ, bez toga ćeš ostati… Sreća voli tišinu.“
Bonus video:
