Kad dođu vreli ljetnji dani vrijeme pretežno provodim u klimatizovanim prostorima. Samo se ponekad odlučim da odem do neke šume, do debele hladovine. Pošto smo dostupne šume obišli po ko zna koliko puta, sredinom jula prošle godine sam se sjetila da odavno nismo išli do Vučja. “Ima tamo šume, sigurno”. Nedaleko od objekta Ski centra Vučje postoji fina šumica. Na moju žalost naišli smo na toliko odbačenih šerpi, lonaca, poklopaca, plastičnih posuda da sam se pokajala što nisam izabrala neku drugu lokaciju. Brzo smo krenuli na drugu stranu, prema Konjskom. Tuda je situacija bila nešto bolja. Šuma je bila tako lijepa pa sam zažmurela na automobilsku gumu koja nam se našla na putu. Kuhinjskog posuđa ovamo nije bilo.
Nismo predugo šetali između ovih visokih stabala. Kad smo izašli na malu čistinu vidjela sam planinarski putokaz na kojem je pisalo: Dažnik. Kao kroz maglu sam se prisjetila da sam o Dažniku čitala, gdje drugo nego na stranici Vrhovi Crne Gore. Bili smo neodlučni. Pobjegli smo iz Podgorice da se sakrijemo u neku šumicu i tako preživimo ljetnju vrelinu, ali smo pred sobom imali mogućnost da lako dođemo do vrha do kojeg ranije nismo stizali. Nismo se mnogo premišljali već smo krenuli u pravcu strelice, lijevo. Bilo je u početku nekih markacija, ali su se brzo izgubile. U početku nas je put vodio kroz šumu. Naišli smo na šumske jagode. Nigdje nismo žurili. One su bile u hladu. Kad smo stigli do ivice šume ispred nas se pojavila travnata padina. Trave je bilo dosta, a mi smo izabrali da idemo ivicom livade, uz šumu. Trava je bila stara za košenje, ali je bila visoka i nije bilo pametno da se hoda kroz nju. Ko zna šta se u njoj krije.
Pri vrhu su se opet pojavile markacije. Malo po malo otkrivala se okolina. S jedne strane visoravan Konjsko, Gackove Grede, Veliki Žurim, Borovnik. S druge strane se pojavila Krnovska visoravan sa vjetrenjačama. Pri kraju uspona na prvo uzvišenje (koje skoro nikad nije i ono koje je cilj uspona) teren je postao i mjestimično kamenit.
Do konačnog cilja i 1.625 metara, koliko je visok Dažnik, nije nam još mnogo trebalo. Popeli smo se nešto manje od 300 visinskih metara i od Vučja prošetali oko 3,5 kilometra. Za jul mjesec – puna kapa. Samo što ovaj put uloženi trud nije bio proporcionalan ljepoti pogleda sa vrha. Bio je višestruko premašen. Bili smo više nego oduševljeni. Dijelom što se stvarno vidi mnogo toga, dijelom što je vazduh bio bistar (što je sve rjeđi slučaj), a najviše zbog toga što nam je sve došlo kao poklon jer uopšte nismo planirali nikakvo pentranje. Prvo smo ugledali Krupac i Slano jezero, pa veliki broj vjetrenjača. Iza Gackovih Greda izvirila je i Lola sa Velikim i Malim Zebalcem. Ispod nas je bilo vještačko jezero napravljeno za potrebe Ski centra Vučje, a na vrhu brda iznad jezera se vidio i stub od žičare. Odavde se vidi Vojnik, Maganik, Prekornica, čak i Durmitor. Nevjerovatno dobar vidikovac do kojeg može da dođe svako ko ima dobru volju. Nije potrebna ni kondicija, ni posebna obuća, ni dodatna oprema. U povratku smo samo zavirili i u visoravan Konjsko. Ostavili smo nešto i za drugi put.
Početkom maja ove godine, poslije duže pauze planirali smo da precrtamo bar nešto sa spiska planiranih tura. Svaka nam se činila preambicioznom i nedostižnom za tekuću kondiciju. Kroz rešeto je prošla Ostrvica. Vidjeli smo da se do nje lako može doći. Moglo se i lakše da smo došli autom do pravog mjesta. Ali, mi ne bismo bili mi kad ne bismo malo zalutali. Mada, pošto ima više nizova vjetrenjača teško je potrefiti koja je “posljednja”. Naknadno smo shvatili: od jedne “posljednje” ide se pravo na Ostrvicu, a od druge, isto “posljednje” produžava se na Gackove Grede. Tek, mi smo izabrali srednji put, parkirali se odokativno i isto tako krenuli u osvajanje Ostrvice. Gospodin muž i ja smo se mimoišli u taktici pa je svako krenuo prateći svoju zamisao. Ja sam otišla pravo prema posljednjoj vjetrenjači, dok je on “napao” Ostrvicu dijagonalno.
Bila sam ubijeđena da mu je taktika pogrešna i da ću stići prije skroz lagano. No, u jednom trenu, ugledala sam siluetu daleko ispred sebe. “Nemoguće!” I bilo je nemoguće. To je bio samostalni šetač iz Nikšića, koji je, pošto smo se pozdravili, rekao da do vrha ima dosta i kako je poteško. Pomislih: “Ne brini, stići ću nekako”. Ubrzo sam vidjela Duška daleko iza sebe. Nastavila sam ka vrhu i nikad lakše nisam stigla do jednog vrha, čini mi se. Zapitah se u sebi: “Kakav li sam to utisak ostavila na gospodina planinara iz Nikšića i zbog čega?”
Sa Ostrvice se, prije svega, vide brojne moračke planine, iza niza vjetrenjača izviruje Vojnik, a u daljini se jasno vidi i Durmitor. U stvari, malo šta se ne vidi kad se potrefi ovako bistar dan. Bilo je najprijatnije moguće vrijeme za planinarenje i boravak na vrhu. Dosadni insekti se još nisu pojavili, sunce je bilo jako onoliko koliko je poželjno. Imali smo i lijepo društvo: porodica iz Nikšića sa dvoje male djece. Tata je planinarski vuk koji zna svaku stopu okolo-naokolo. Rekao nam je ponešto što nismo znali, a ponešto samo potvrdio. Ostali smo na vrhu i kad su oni otišli. Bilo nam je žao da napustimo osvojeni položaj.
No moralo se nazad. Spuštanje skoro da nismo ni registrovali. Bila je to lagana šetnja pored vjetrenjača. Jedan paraglajder je po livadi pokušavao da uhvati dobar vjetar. I sa vjetrom smo imali sreće, zaboravih. Zna ovdje baš dobro da dune. Ne bi ni bilo vjetrenjača na Krnovu da nije tako. Ali, za divno čudo, toga dana, sem nešto malo dok smo bili na vrhu, skoro da nije ni duvalo. To je dodatni razlog zbog kojeg nas je Ostrvica toliko oduševila.
Česte kiše ovoga proljeća ne dozvoljavaju planinarima da se razlete. Gubi se i kondicija. Pa, u potrazi za njom, možete poći na jednu od ove dvije lagane šetnje koje na cilju nagrade šetače prelijepim pogledima na središnji dio naše zemlje.
Bonus video:
