Volim da pročitam kako drugi opisuju ono što sam i sama već vidjela, a posebno ono što tek namjeravam da vidim. Čitam i ono dokle neću doprijeti, ali je lijepo znati. Imam svoga omiljenog opisivača prirodnih ljepota u okruženju. Zove se Nebojša Atanacković, a blog “Nestvarna mesta”. Mnoga od tih opisanih “nestvarnih mjesta” se nalaze u Crnoj Gori. Opisi su prava poezija, a fotografije nestvarne kao i mjesta koja obilazi. Za razliku od mene, Nebojša baš voli snijeg, pa je dosta ovih mjesta predstavljeno i u zimskom ruhu. U jednom od posljednjih tekstova koji nosi naziv “Pivska planina” stoji:
“Kada te neko pita za Crnu Goru nikad ne reci da si video sve. Zapravo nemoj reći ni da si video mnogo toga. Tri života nisu dovoljna da se obiđe sve što se ovde krije.“
Sa ove tri rečenice je pogodio je opisao ono čemu se ja divim i čudim posljednjih godina dok intenzivno obilazim teritoriju naše zemlje. Uvijek se iznova iznenadim kad naletim na nešto novo, a to nikad ne prestaje. Zahvaljujući tome dogodine ću proslaviti jubilej: 10 godina od kad sam počela da sa vama dijelim svoje impresije o svim “nestvarnim mjestima” kojima smo okruženi, a da toga nekad nismo ni svjesni.
Pošto je forma za šetnje bračnom tandemu Gajević već duže vrijeme na niskom nivou, za 1. maj smo odlučili da opet prednost damo “šetnji” autom. Raširila se karta i razmatrale opcije. Detaljno se proučio i čuveni “spisak želja” koji se uglavnom odnosi na uspone, ali ima i nekoliko stavki ispod naslova “vožnje”. Selo Duži! Gdje to bi?
Poslije internet pretrage i konsultacija sa znalcima, krenusmo da upoznamo i Duži. Na putu Šavnik–Žabljak, nedaleko pošto se prođe Šavnik, postoji skretanje ulijevo ka ulazu u kanjon Nevidio. Prvo se malo dalje od puta primijeti Malo, a zatim tik pored puta i Veliko Pošćensko jezero. Nikad ne propustim priliku da zastanem pored njega.
Put produžava ka ulazu u kanjon Nevidio i dalje ka selima Komarnica i Kozarica. Ovoga puta smo skrenuli lijevo na prvoj raskrsnici poslije jezera. Most premošćuje Komarnicu tačno iznad samog ulaza u kanjon. Dalje odavde nismo nikada ranije išli, a sa mosta smo i ranije znali da se zagledamo u Komarnicu žaleći što smo zakasnili za avanturu zvanu “Nevidio”.
Ubrzo po prelasku mosta put zaokreće ulijevo i ide visoko uz kanjon Komarnice. Put je uzak. Sa jedne strane su stijene nadnešene nad put, sa druge kanjon. Nije za one nenavikle na ovakve prizore. Priznajem da je i meni laknulo kad smo se dokopali širine i ravnice. To je bilo pravo iznenađenje. Nisam očekivala ovakvu okolinu. Inače, ovaj dio naše zemlje pripada Parku prirode “Dragišnica i Komarnica”.
Već neku godinu unazad na društvenim mrežama sam primijetila nevjerovatne fotografije prirode napravljene ispred etno sela “Eagle Nest” pa smo se prvo uputili ka njemu. Nismo se razočarali. “Orlovsko gnijezdo” je zbilja smješteno na nestvarnom mjestu.
Nekoliko kuća za smještaj sa restoranom između njih nalaze su uz samu ivicu kanjona. Naspram njih se vidi Vojnik kakvog do sad nisam poznavala. Ja znam Vojnik sa tri najviša vrha koja se vide sa suprotne strane. S ove strane, međutim, vrhove Vojnika je teško prebrojati. Ljubazni domaćin etno sela nam reče da ih ima četrdesetak. Tako se i čini. Brojni su utisci koje sam ponijela iz ove posjete selu Duži, ali jedan od najjačih je Vojnik koji se prikazao u potpuno nevjerovatnom svjetlu. Nisam mu se mogla nadiviti. S jedne strane Vojnik, a sa druge kanjon Komarnice. Ne znaš gdje bi prije pogledao.
Saznadosmo da malo niže postoji mali vidikovac sa kojeg se pogledom može doprijeti i do same Komarnice. Ne časismo časa, iako je bilo prilično strmo, a mi samo u patikama (i bez štapova). Na pola puta shvatismo da i nismo baš morali, ali kad smo već krenuli… Uspjeli smo da vidimo samo komadić smaragdnozelene Komarnice, ali pogled na kanjon je odozdo bio još bolji. No, valjalo se i uspentrati nazad.
Odavde smo krenuli da se vozamo po selu tražeći “kule” iz turskog doba. Tako nam je rečeno. Ispostavilo se da su “kule” obične kamene kuće, samo da su građene krajem 19. vijeka. Ima ih više. Neke su već renovirane, dok se pojedini domaćini nadaju određenim podsticajima od strane države da bi krenuli u taj poduhvat. Stvarno bi bilo šteta da se ove građevine u potpunosti prepuste zubu vremena.
Saznadosmo da je jedna od ovih kula pripadala đedu poznatog novinaru RTS-a Jovana Memedovića, nekad sportskog, a sada novinara koji se bavi prirodom. Odavno je Jovanov deda otišao za Srbiju, ali se “kula” dobro drži.
Kad baciš pogled naokolo i ne možeš da se odlučiš šta je u Dužima ljepše od čega i kako ovdje baš ništa ne nedostaje, ugledaš jednu, drugu, treću… bistijernu i shvatiš da ovom selu koje se nalazi tik iznad kanjona nedostaje – voda.
Utisak koji sam ponijela iz sela Duži, osim da je i samo selo i njegova okolina toliko lijepa da zaslužuje da bude mnogo više i šire poznato, jeste i da su stanovnici sela izuzetno predusretljivi prema posjetiocima. Moram da priznam, iako često slušam o tome kako smo mi izuzetno ljubazan narod, meni su ovakvi slučajevi više primjeri nego pravilo (kao i primjeri čojstva i junaštva).
Drugi ljubazni domaćin iz sela Duži je napustio sađenje krompira, i pored našeg protesta, prošetao nas uzduž i poprijeko svog velikog imanja. Na njemu se našlo i jedno neobično staro stablo. Domaćin se nadao da nećemo pogoditi o čemu se radi. Ali ja strefih: drenjina! Nisam bila sigurna jer do sad takvu drenjinu nisam gledala. Kako i bih kad je, po riječima vlasnika, stara najmanje dvjesta godina.
U selu se bave poljoprivredom i stočarstvom, a nadaju se boljim danima kada je i turizam u pitanju. Stalnih stanovnika nema mnogo, ali se vikendom do sela trkne, a ljeti ostane i duže. Blizu su i Šavnik i Nikšić.
U povratku se zaustavismo uz ivicu puta. Puzajućim koracima sam se primakla da napravim fotografiju Komarnice koja se vidi duboko, duboko dolje. Morala sam se poslužiti jačim objektivom jer se rijeka jedva uočavala. Zbilja je kanjon Komarnice jedan nevjerovatan fenomen i valjalo bi da takav ostane i budućim generacijama. Da i njima ima od čega da zastane dah kao meni toga dana.
Bonus video:
