Sve su pečurke jestive – neke samo jednom.
Prema prijatelju možeš biti samo jednom iskren – poslije toga neće ti biti prijatelj. I zato danas niko ne priča ono što misli.
Iskrenost je kao otrov…
* * *
Jednom, davno, Radio Bar je, brodićem, napravio izlet do Boke kotorske. Sa mnom je bila srednja kćer. Kako ima osjetljivu kožu, svjetlijeg tena, predložio sam da, po jarkom suncu, ne idemo na plažu nego na izlet do Plave špilje. Malo je gunđala, ali je pristala. Dok smo se približavali brodićem Plavoj špilji ništa nismo očekivali.
A onda su nam, odjednom, oči zaiskrile od ljepote. Ušli smo u pećinu u kojoj se sve plavilo u hiljadama nijansi: i svod i more pod nama. Maša me značajno pogledala, klimnuo sam i ona je skočila u more. Kad je izronila, rekla mi je: „Obavezno skoči, ovo moraš da doživiš!“ I zaista, pod vodom je, u tih nekoliko sekundi, sve izgledalo nestvarno. Žmurio sam, a kao da sam gledao, kao da mi je neobična svjetlost prodirala kroz kapke.
Taj izlet smo naslovili: „Plava špilja nezaborava“ i izvlačili ga iz sjećanja kad god smo sjetni zbog rastanka, da preokrenemo stvari, da se napunimo optimizmom.
Možete misliti koliko nas je ražalostilo kad smo nedavno pročitali da je neki nerazumnik, valjda čekićem, oštetio ukrase, stalaktite Plave špilje, najljepše i najpoznatije prirodne atrakcije na Crnogorskom primorju.
* * *
Neki ljudi su zaposjeli neka relativno značajna mjesta u društvu i godinama se ne pomjeraju. Bez njih se ne može, a i s njima se ne može. Svoj posao, istina, rade korektno, ali stereotipno, bez želje i snage da budu ukorak s vremenom. I ne shvataju da su kočnica napretka. Naprotiv, čini im se da su bogomdani za to što rade i da niko ne bi bio bolji od njih.
* * *
Na Ljetnjoj sceni u Starom gradu izvedena je ovogodišnja produkcija „Barskog ljetopisa“, predstava „Egzekutor“, po tekstu Vojislava Savića i u režiji Milije Šćepanovića. Igrali su Branko Ilić, Mirjana Đurđević i Mirko Vlahović. Bila je to dobra predstava, upečatljivih dijaloga i vrsne glume, koja je plijenila punu pažnju skoro sve vrijeme (da je kraće trajala petnaestak minuta ništa ne bi smetalo, naprotiv, dobila bi na ritmu i zanimljivosti). Reditelj je možda mogao i da nas pusti da sami zamišljamo kraj, ali „de gustibus non disputandum est“ (o ukusima ne treba raspravljati).
Sve u svemu, imalo se rašta penjati do Starog Bara (stolicu ispod sebe počeli smo da osjećamo tek poslije sat i kusur).
Akteri su dobili najdragocjeniju pohvalu od samog autora teksta, koji je rekao da su glumci sjajno odradili svoj posao, da je reditelj je imao fantastičnu viziju i da je presrećan. Istakao je i čudesni ambijent Starog grada i vjetar koji je te noći duvao i dao poseban štimung svemu.
* * *
Čovjek najlakše sebe dovede u zabludu. Kad su oko njega pretežno ljudi čije su mane i na prvi pogled vidljive, učini mu se da vrijedi više od njih. I tek kad upozna neke druge ljude: moralne, postojane, beskompromisne u svojoj vjeri, shvati da nije dobro da se previše uznosi.
* * *
Vrlo je malo sportskih novinara koji znaju da je komparacija od pridjeva visok: viši (komparativ) i najviši (superlativ). Kad čujem „najvisočiji“ dođe mi da ugasim televizor.
* * *
Novak Đoković je olimpijski šampion! Zlato u Parizu je sjajnije od bilo kojeg od 24 Grend slema.
Neutralna publika je i u Parizu navijala za mladog Španca. Zašto? Ne vjerujem da se sve može objasniti time što je Novak pravoslavac i dolazi iz jedne male zemlje, Srbije. Ima još nešto. Što? Ne znam.
Uglavnom, Novak je za života postao legenda i biće to i u narednih pola vijeka! Biće mnogo više poštovan kad završi karijeru i biće svuda drag gost, jer je poliglota, govori razborito, s mjerom, elegantan je i ima manire, koji mu, ponekad, nedostaju na teniskom terenu. Možda je to i dio odgovora na pitanje iz gornjeg pasusa.
Mnogi od nas, Novakovih navijača, po čijim je kosama „popanulo inje“, bićemo opravdano odsutni u vrijeme nastavka njegove slave van terena, ali bićemo ponosni na Novaka „ambasadora“ i sa neke svoje suđene zvijezde, baš kao što smo i sada.
* * *
Kažu da svako biće ima svoju misiju na Zemlji. Ponekad mi se učini da golubovi postoje samo da me svojim glasnim i ružnim gukanjem bude prije 6 sati i da, dok im se zamagljeni pogled gubi tamo negdje prema Rumiji i Lisinju, unerede moju terasu.
Sa druge strane, ljudi su, negdje sam pročitao, prije 6.000 godina pripitomili golubove i koristili ih za svoje potrebe (bili su im, na primjer, i ljubimci i pismonoše). Kad im više nisu trebali, prepustili su ih njihovoj sudbini. Golubovi su i dan danas nesnađeni, ne znaju ni svoje gnijezdo da naprave.
Bonus video:
