Prvo mi se dopalo ime. Pomislila sam: “Može li se ljepše nazvati planina?” Planirala sam da je obiđem… nekad. Kad sam prije četiri godine u Vijestima pročitala priču Damire Kalač o Zeletinu, odmah sam je stavila na vrh spiska mojih budućih tura.
Pošto do početne tačke vodi šumski put upitnog kvaliteta u dužini od oko sedam kilometara, a neutemeljeno smatrajući da ćemo ovo teško savladati bez vodiča, odlazak na Zeletin sam prebacivala u spisak za sljedeću godinu čak četiri puta.
Iako na društvenim mrežama pratim veliki broj planinara i skoro sve naše planinarske klubove, rijetko kad sam vidjela da je neko išao na Zeletin.
Zato sam se prijatno iznenadila kad sam vidjela fotografije sa ovog uspona na “zidu” moje FB prijateljice Bilje. Njen savjet je bio: “Prati upute Popovića iz Vrhova Crne Gore. Nije težak uspon, ali je teško preteći vrelinu.”
Trinaestojulske praznike tradicionalno provodimo na jednoj od tri lokacije: Žabljak, Plužine ili Plav/Gusinje. Posle Biljinih instrukcija pala je odluka: “Idemo za Plav i penjemo se na Zeletin”.
Po dolasku u Plav, odvezli smo se na Kofiljaču koja nadvisuje ovaj gradić, u potrazi za vidikovcem koji nismo uspjeli da pronađemo prošle godine. Navigacija ovdje samo smeta i dovodi te u zabunu i zabludu.
Oznake su takođe prilično loše: ili su neupadljive ili ih uopšte nema. Srećom, što je vrlo rijedak slučaj, naletjesmo na lokalca koji nam je dao precizna i tačna uputstva. Put do vidikovca je šumski, sa dubokim brazdama koje su napravili kamioni koji su dopremali opremu za izgradnju vidikovca.
Kada smo konačno stigli (prethodno izgubivši nadu u to) bili smo oduševljeni. Pogled na Plav i Plavsko jezero je fenomenalan. Pored dva prostrana vidikovca tu je i nekoliko bungalova i jedan veći objekat pored njih. Ima i vode, ozidan roštilj, iza bungalova divlji malinjak.
Samo fale gosti. Mi smo bili jedini toga dana. Sreća je što nikoga nismo sreli jer mimoilaženje na ovom putu ne postoji kao opcija. Uglavnom, imali smo sreću toga dana u svakom pogledu. Preko puta nas izdizao se Visitor, a iza njega je izvirivao Zeletin.
Poslušali smo Biljin savjet, te smo poranili sjutradan ujutro. Autom smo se uputili ka Andrijevici do mjesta Ulotina. Detaljno se pridržavajući uputstava iz Popovićevog teksta skrenuli smo lijevo preko puta groblja koje nam je bilo s desne strane.
Vozili smo se asfaltom oko 1,3 km, a onda je uslijedilo oko 6,5 km vožnje već pomenutim šumskim putem, uz jače uspone i oštre krivine. Meni se ta vožnja prilično odužila. Sve u svemu, od Plava do prvoga cilja, katuna Katunište, trebalo nam je oko sat vremena.
Parkirali smo se na katunu. Odmah sam uočila veliku nadstrešicu iznad klupa i stola koja je bila opasana žicom. Iznenadilo me to. Kome smeta da planinar sjedne tu i odmori? Za koga je pravljeno, ako ne da neko tu sjedne? Baš sam bila neprijatno iznenađena.
No, kasnije se sve razjasnilo. Ne štiti žica prilaz ljudima nego stoci. Oni osjete hlad i pohrle da poliježu po betonu. Da bi se to spriječilo, tu je žica, a kad dođu ljudi, oni je sklone. Laknulo mi je.
No, dok sam pokušavala da fotografišem Katunište upalila se crvena lampica uz obavještenje da mi je baterija fotoaparata prazna. Mislim da mi se ovo nikad nije desilo tokom dvadesetak godina šetnji i pravljenja fotografija.
Desilo se nekoliko puta da baterija otkaže pri kraju, ali u startu ne. Nisam dozvolila da mi to poremeti radost penjanja na dugo očekivani cilj. Rekoh: “Imam ovu tranju od telefona, pa šta bude”.
Pročitali smo, prije kretanja na turu sve što smo našli o Zeletinu po internetu. Znali smo da godinama unazad (kasnije smo čuli, čak deset godina) samo porodica Šoškić iz Ulotine izdiže stoku na Katunište.
Vidjeli su nas i pozvali da svratimo.
Odgovorili smo da hoćemo, ali u povratku. Morali smo da hitamo prije nego što prigrije. Krenulo se sa elanom.
Još malo smo nastavili putem, a onda smo skrenuli udesno, u šumu. Tu nije bilo markacija, ali je bila neka stazica.
Prateći je, naišli smo na markacije koje su sve do završnog skretanja ka vrhu Plana (Platno) bile uočljive. Prije ulaska u šumu, osvrnuli smo se da obuhvatimo Katunište jednim pogledom.
Iako samo jedna porodica drži stoku, ima više objekata, od kojih neki djeluju i prilično luksuzno.
Posebnu pažnju nam je privukla građevina koja je trebalo da bude motel ili nešto slično, ali za sad u njoj borave samo prijatelji vlasnika (bar tako čusmo).
Dok smo hodali kroz šumu, s obje strane staze bile su načičkane jagode. Trudili smo se da ne gubimo vrijeme kako bismo izbjegli najjače sunce dok hodamo po grebenu.
Ostavili smo jagode za povratak. Hodanje kroz šumu nismo ni osjetili. Nekako smo prebrzo iz nje izašli. Staza je u nastavku bila siparna, smjenjivao se uspon i ravne dionice.
Na jednoj od ovih drugih, na sred staze stajalo je stablo munike. Izuzetna i veoma stara stabla munike i molike je ono što Zeletin izdvaja od ostalih planina.
Posebno je neobično da se obje nađu na istoj lokaciji iako zahtijevaju različite životne uslove.
Često smo se osvrtali jer je u tom pravcu pogled bio bistar. Ubrzo smo kroz grane ugledali i Planu, najviši vrh Zeletina (2126 mnv).
Pogled prema istoku je bio toliko mutan da, ne samo da nismo mogli da napravimo iole gledljivu fotografiju, nego nam je bilo teško i da odredimo šta se sve vidi u tom pravcu.
Loša bistrina vazduha postaje pravilo, a ne izuzetak. Ne pamtim kad sam sa nekog vrha imala lijepi pogled na sve strane.
Malo kasnije, prateći markacije stigli smo do table koja nam je rekla da se nalazimo na stazi koja pripada planinarskoj transferzali “Via Dinarica” koja se pruža od Slovenije do Albanije.
Tačno od table staza je naglo ponirala. Nije mi bilo logično da nastavimo da je pratimo. Čuh Alana Forda kako mi govori: “Ako kaniš popeti se, ne možeš spuštati se”. I tako… Vratismo se malo unazad i uočismo utabanu stazicu koja se odvojila ulijevo od glavne staze. Nastavili smo da je pratimo do cilja.
Kad smo se dokopali prevoja sa kojeg smo mogli da bacimo pogled na istočnu stranu, malo smo se oraspoložili. Ovamo se ipak moglo ponešto razaznati, a bilo je toliko toga da se vidi, počev od Bjelasice, preko Komova, Kučkih planina do Prokletija.
Zeletin se pruža pravcem sjeverozapad-jugoistok. Pripada masivu Prokletija, mada je nezavistan, kao i Visitor, koji se nalazi jugoistočno od njega. Puno je zeleniji od ostatka masiva Prokletija.
Mnogi stručnjaci i ljubitelji prirode odavno apeluju na nadležne da se Zeletin i njegove izuzetne šume zaštite od bjesomučne i nekontrolisane sječe. Džaba!
Tražilo se da se bar dio Zeletina, na kojem rastu izuzetna i veoma stara stabla na osnovu kojih se zaključuje da bi ovo područje, da je samo malo veće, moglo nazvati i prašumom, proglasi “predjelom izuzetnih odlika”, ali ništa.
Gledajući oko sebe, diveći se šumi kroz koju smo stigli do Katuništa, nisam mogla, po ko zna koji put, da se ne zapitam, kako to da većina odluka koje se donesu idu u prilog pojedincima, a rijetko široj zajednici.
Kako to da su naši preci bez mnogo naučnih saznanja, bez interneta, mnogo bolje vodili računa o svom okruženju od nas? Snagom volje odagnah teška pitanja na koja neću dobiti odgovor nastavljajući da koračam ka cilju.
Od prevoja, skrećući desno, moglo bi da se stigne do Goveđka, vrha Zeletina koji se izdiže tačno iznad Katuništa. Goveđak je 14 metara niži od Plane, a i položaj Plane je takav da se sa nje više vidi, pa smo nastavili ka njoj.
Do vrha nam nije trebalo još mnogo. Još iz daljine smo vidjeli da na nižem vrhu pase nekoliko divljih konja. Ne da se nisu uplašili i udaljili već su u jednom trenutku krenuli prema nama dok smo ih obilazili i pravili se da ih ne vidimo.
Sanja se instiktivno uhvatila za mene i nije nam mnogo falilo da budemo mnogo bliži selu Brezojevici koje se nalazi u podnožju Zeletina, nego vrhu Plana. Srećom, ja bijah stabilna.
Kad su konji odustali i mi se povratili od šoka i od potencijalnih posljedica izbjegnutih u oka trepnuću, očas posla smo, grebenom, stigli do najvišeg vrha gdje smo našli svesku za upis i pečat.
Na kraju grebena, na suprotnom kraju, konji su nastavili da pasu bez griže savjesti.
Sa vrha, da je vazduh bio bistar, moglo bi da se vidi mnogo toga. Nagađali smo ponešto, ponešto i pogađali. Mrvu se razbistrilo u odnosu na prve poglede koji su nam se ukazali.
Stigli smo za dva sata, a mogli smo i brže da nismo toliko stajali diveći se svakom detalju. Visitor nam je bio, činilo se, na dohvat ruke. Uočili smo katun Mramorje i u mislima se spustili do Visitorskog jezera.
Kad su počeli da nas salijeću dosadni insekti prisjetili smo se napada letećih mrava kad smo bili na vrhu Visitora. Ne da nam nisu dozvolili da se divimo najljepšem pogledu na Plavsko jezero nego ne znam kako sam uspjela i fotofrafiju da napravim.
Morali smo trkom da se povučemo na rezervni položaj. S druge strane smo vidjeli Čakor i lijevo od njega Mokru (koja se skoro dodala na spisak). Istočnu stranu sam već pomenula. Jednostavno, fantazija.
Sunce koje je već žestoko peklo natjeralo nas je da nevoljno krenemo nazad. Spuštanje nismo ni osjetili. Imali smo vremena i za branje planinskog čaja i jagoda čiji su miris i ukus bili neopisivi.
Svratili smo kod Šoškića na čašicu razgovora. Dočekala nas je domaćica. Gospodin Šoškić je bio zauzet poslom. Imaju ovce, krave, svinje, bašticu… Posla toliko da se nikad ne stane.
Lijepo smo se ispričali o životu na katunu kakav je nekad bio i kakav je sad, o napadima vukova na ovce, o okupljanju stanovnika Ulotine koje se tradicionalno dešava na Petrovdan.
Reče da je bilo baš dosta ljudi. Ja odmah pomislih: “Svaka im čast, kad su se ovuda dovezli”. Iznenada su se pojavili gosti, a nema veće radosti nego dočekati gosta u ovoj samštini. Pozdravili smo se sa domaćicom i gostima i prepuni utisaka krenuli nazad.
I tako, ovo mi je ubjedljivo najneproduktivnija planinarska godina od kad se bavim veranjem po planinama, ali sam se bar popela do Zeletina i ostvarila jedan od poodavno zacrtanih ciljeva.
Bonus video:
