Ništa ne pišem jer ništa i ne čitam, osim gluposti s telefona. Pisanje i čitanje je neraskidivo povezano. Ali, bili smo na Sajmu, kupili (tradicionalno) brdo knjiga, pa očekujem bolje čitalačke dane.
* * *
Beograd nas je dočekao, kao i uvijek: mlad, poletan, gostoljubiv. Nema toga ko može da ubije duh tog grada. Nisu to uspjeli ni „oslobodioci“ 1946. iz Crne Gore, ni oni od nevolje izbjegli devedesetih iz BiH i Hrvatske. Beograd se malo povijao, stenjao, a onda je uspio da ih prilagodi sebi.
* * *
Gledali smo tri potpuno različite predstave.
U pozorištu „Heartefact“ bio je to komad „Kako sam naučila da vozim“, sa odličnom mladom glumicom Martom Bogosavljević i uvijek istim, zamišljenim, Svetozarom Cvetkovićem. Neprijatno se osjećam dok gledam priče na temu incesta i iskorišćavanja maloljetnika, u bilo kom vidu.
Iz JDP-a, sa „Muške suze“, izašli smo bez ijedne emocije, uprkos dobroj glumi Vojina Ćetkovića, Nenada Jezdića, Zorana Cvijanovića i drugih.
U Narodnom pozorištu je bila privilegija gledati Nikitu Mihalkova, kao reditelja i glumca, u predstavi „12“ i slušati milozvučni ruski jezik (uz francuski, vjerovatno, najljepđi jezik na svijetu). Veliki problem je, međutim, predstavljalo titlovanje – „u vrh brda“, daleko iznad scene, sitnim slovima. Na pauzi, poslije dužeg dvoumljenja, izašli smo. Oči su mi bile zahvalne, ništa manje i vrat…
* * *
I Bar se povijao ove jeseni. Bio je trovan i od ljudi i od olova. Ipak, dvoje ljudi uspjeli su da mu sačuvaju dostojanstvo. Profesorica Barske gimnazije Milena Bajagić je, ne razmišljajući, uskočila među zavađene mladiće, od kojih je jedan zadobio povrede opasne po život usljed ranjavanja nožem. Profesorica mu je na licu mjesta pružila i prvu pomoć.
Povodom puštanja maloljetnog počinioca tog krivičnog djela da se brani sa slobode, održana su dva protesta u centru Bara na kojima su zatražene strože kazne za maloljetne delinkvente. Sa prvog protesta ostalo je posebno upamćeno obraćanje oca povrijeđenog gimnazijalca, koji se, srećom uspješno oporavlja. Ceno Mujić je, pored ostalog, kazao da su se za život njegovog sina, u dobroj barskoj tradiciji, molili ne samo njegovi drugovi, nego i mnogi drugi Barani sve tri vjere: pod Ostrogom, u hramu, u katedrali, u džamiji. Zahvaljujući porodici Mujić, Bar je iz ove nesreće izašao multikonfesionalno jači.
* * *
Vršnjačko nasilje je sve veće zlo u našoj zemlji i mora se suzbiti svim raspoloživim sredstvima, dok još ima vremena. I to kroz reakciju čitavog društva, a roditelji kod kuće i nastavnici u školama svakodnevno se moraju baviti svojom djecom odnosno učenicima i reagovati na svaku uočenu promjenu u njihovom ponašanju.
* * *
Bio sam u prvom razredu osnovne škole kada je otac pozvao mene i brata i rekao: „Neću svađu u kući – navijaćete obojica kao i ja, za Crvenu zvezdu!“ I od tada sam „zvezdaš“. Pet godina kasnije, 28. aprila 1971. neutješno sam plakao poslije poraza Zvezde od Panatenaiskosa 3:0, u revanš meču polufinala Kupa šampiona. Do kraja 20. vijeka moja ljubav prema „crveno-belima“ samo je rasla. Onda je počela postepeno da opada, ali nisam vjerovao da će doći vrijeme kada ću znati više imena protivničkih igrača nego Zvezdinih, kao nedavno, kada je u Beogradu gostovala Barselona…
* * *
U okviru proslave Dana opštine, 27. novembra, u Kući maslina u Starom Baru, biće promovisaa knjiga „Bar u hodnicima sjećanja 2“. U njoj su tekstovi 55 autora, objavljivani svake subote, u proteklih 12 mjeseci, na Bar Infu, sajtu Radio Bara. Bilo je tu dobrih i manje dobrih tekstova, a njihova najveća vrijednost je u tome što su uglavnom posvećeni Baru i njegovim stanovnicima kroz decenije.
Na koricama su izabrane rečenice moje školske drugarice Slavice Đokić i nešto mlađe Milice Kovačević:
…Bilo je tu i svjetlosti i sjenki. I smijeha i suza. I nektara i pelina. Bili su to neki moji znakovi pored puta...
...Bar je ostajao u noći, sve manji, kamen u grudima sve veći, a mi smo pošli u susret nekim novim svjetovima...
Bonus video:
