Živimo u gadnom vremenu. U očekivanju smo isključivo loših vijesti (dobre su slučajnost) i sve više nastojimo da se izolujemo, da nas te loše vijesti mimoiđu. Ili da nas samo okrznu ako ne mogu da nas mimoiđu. I da ne utiču previše na naše raspoloženje. Bježimo od njih, migoljimo, ali uglavnom neuspješno, na kraju nas sustignu. Ratovima u Ukrajini i Gazi priključili su se rat u Siriji i zapaljujući nemiri u Gruziji, a tradicionalno nestabilni Zapadni Balkan je svakim danom sve nestabilniji. Sve se to reflektuje na Crnu Goru, podijeljenu po svakom pitanju. Jaz između dvije Crne Gore se ne smanjuje…
* * *
Sa onima koji različito misle od nas, bliskost ispoljavamo jedino na sahranama i groblju, tamo gdje nas mrtvi opominju da je život kratak i prolazan.
* * *
Iako spadam među 65 +, i dalje streknem na pokajanjima kad pozovu na nošenje cvijeća od kapele do Gvozden brijega. Kao kad sam bio četiri decenije i kusur mlađi. Probao sam da eskiviram taj čin ali ponekad nisam uspijevao i onda mi je bilo neprijatno. Mislio sam da cijela pogrebna povorka gleda samo u mene i komentariše moju poslovičnu nespretnost (sa cvijećem posebno).
* * *
Srbija je aktuelni prvak Evrope u šahu, u ekipnoj (prošle godine u Budvi) i pojedinačnoj (nedavno u Petrovcu) konkurenciji. Velemajstor Aleksandar Inđić je nadmoćno osvojio titulu, sa 9 poena iz 11 kola, bez poraza. Učestvovalo je 388 igrača iz 42 zemlje, među kojima 122 velemajstora i 81 internacionalni majstor. Nisam primijetio da su mediji u Srbiji tom podvigu pridali veći značaj. Nemaju kad od prenošenja izjava JK, JJ i ostalih J.
A ja se klanjam A. Inđiću!
* * *
Krajem decembra biće godina otkad je otišao Maksim.
Možda sam se najspokojnije osjećao u njegovoj direktorskoj kancelariji u gimnaziji, gdje smo, ponekad, doručkovali onaj tako ukusni burek sa sirom, uz čaj. I gdje smo sanjali šahovske (i druge) snove. Jednom sam tu prisustvovao nezaboravnoj sceni: ušao je čovjek ljut, reklo bi se razgoropađen i s vrata počeo da viče, ne birajući riječi na račun škole, đaka, profesora, direktora…. Neko je, shvatio sam, naudio njegovom sinu. Djelovalo je da je spreman na sve ukoliko mu se bilo ko suprotstavi. Maksim je mirno sjedio i nešto zapisivao, ne podižući glavu. Kad je čovjek počeo da gubi dah, polako je podigao pogled i sporim pokretom ruke pokazao mu da sjedne.
Gledali su se nekoliko trenutaka, a onda je Maksim, reklo bi se dobronamjerno, upitao: „I, kakva te nevolja dovela kod mene, prijatelju?“
Čovjek se zbunio i najtišim mogućim glasom počeo ponovo da objašanjava što ga muči. Na kraju je natraške izašao iz kancelarije direktora gimnazije, sve se izvinjavajući. Ispratio ga je Maksimov šeretski osmijeh koji sam samo ja vidio.
„E, moj Mićašu, nije mi lako“ – prokomentarisao je, zatvarajući vrata za iznenadnim gostom, Maksim Lutovac, najdugovječniji direktor Barske gimnazije.
* * *
Renovirali smo dječiju sobu. Umjesto tri kreveta i tri ormara u njoj su sada francuski ležaj i malo veći ormar. Kakve smo sve dječije zapise zatekli u fiokama ormara... Sjećanje me ovilo tugom (ne bih rekao da je bila laka, kao kod Lesa) i potvrdilo ono što sam davno zapisao: prosječna crnogorska porodica je kompletno, ili pismena ili nepismena, tu rijetko ima izuzetaka.
I šta smo znali o razmišljanjima svojih kćeri u tom njihovom tinejdžerskom dobu? Malo toga (posebno očevi)… a mislili smo da sve znamo. Svaka je osoba priča za sebe.
* * *
Vidio sam poražavajući podatak: prošle sedmice sam, u prosjeku, sedam sati bio na svom mobilnom telefonu. Varam sebe da je to zbog posla, iako dobro znam da mi najviše vremena oduzima bjesomučno prelistavanje raznih sajtova i Slagalica. I svaki put se zareknem da će od ponedjeljka biti drugačije, „samo da virnem“ šta taj i taj piše o tome i tome i kakvi su komentari… Aj, zdravo, odoše dva sata.
* * *
Izgleda da je HRT-u ponestalo para. Pitanja za „lovce“ su lakša i kraća, a i Joško ih, diskretno, brže čita. Prestaću da gledam i „Potjeru“.
* * *
Kod nas je sve manje milosrđa i empatije. Sve se zasniva na principu: učini mi da ti učinim. A evo kako je čuveni psihijatar, akademik Vladeta Jerotić, objašnjavao u čemu je suština dobrote:
Jerotić je sjedio u restoranu s prijateljima. Jedan mladić je htio da ih časti pićem. Prišao je, predstavio se i rekao da mnogo duguje psihijatru, zato što su mu njegove knjige pomogle u životu, pa bi htio, na ovaj način, da mu se zahvali.
Vladeta Jerotić je ljubazno odbio rekavši:
„Nemojte da uvijek činite ja tebi – ti meni. Ja sam nešto, kako vi kažete, vama učinio i vi sada hoćete meni da vratite. Kada vam neko učini nešto dobro, vi učinite dobro nekom drugom, on nekom trećem i tako se pravi krug dobrih djela. Inače to – ja tebi, ti meni – je odraz plemenske svijesti i osnov korupcije...“
* * *
Više puta sam se uvjerio da su žene hrabrije i odlučnije od muškaraca. Kad je istinski gusto žene rijetko ustuknu, a muškarci se redom nađu u nekom poslu ili baš tada vezuju pertle. Naravno, čast izuzecima. Za budućnost i naše zemlje i planete Zemlje bolje bi bilo da se žene više pitaju.
Bonus video:
