Kada je došlo vrijeme za već tradicionalnu sedmicu odmora u oktobru, nisam imala prethodno osmišljen plan. Bilo je mnogo ideja i predloga, ali je svaka imala neku falinku. Pošto mi je prethodni period bio izuzetno stresan, prevashodni cilj je bio da mi odmor prođe što mirnije. Zbog toga su otpale sve lokacije koje su uključivale aerodrome, čekanja, otkazane letove… Poslije određenih konsultacija sa djecom i prijateljima pala je odluka: Solun i Meteori, a u povratku možemo da obiđemo i lokacije u Albaniji koje su odavno na listi čekanja: Butrint i Đirokastru.
Uz vrlo malo priprema krenuli smo na put. Pošto smo do Ohrida išli više puta znali smo kuda da idemo. Malo prije makedonske granice se skreće desno prema albanskom gradiću Pogradec koji je smješten na obali Ohridskog jezera i koji je od makedonskog manastira Sveti Naum udaljeno samo osam km. Zastali smo iznad Pogradeca. Trasa puta ka Solunu ga je zaobilazila, ali smo odlučili da u njemu napravimo kratku pauzu. Zaključak ove kratke posjete je da mnogima ovo mjesto ljeti uspješno zamjenjuje more.
Kroz Albaniju, a ni na granicama, nije bilo gužvi pa smo napredovali po planu. Do Soluna nam je, uz zadržavanje u Pogradecu, trebalo oko devet sati vožnje. Ostavili smo stvari u hotelu i odmah krenuli ka šetalištu pored mora do kog smo pošli pješke. Dočekalo nas je prijatno iznenađenje: nekoliko delfina koji su plivali u svom karakterističnom stilu na stotinak metara od obale.
Solun je drugi grčki grad i po veličini i po značaju. Izuzetno je značajan kao lučki grad, ali i kao popularna turistička destinacija. Dva dana, koliko smo odvojili za obilazak Soluna, bila su dovoljna samo da se pretrči ono najbitnije, i to samo u širem centru grada. Istorija grada seže u godine prije nove ere. Malo ko u Solunu ima posla kao arheolozi. Gdje se god nešto zagrebe, nađu se elementi građevina iz daleke prošlosti. One su jedan od razloga popularnosti Soluna. Dosta smo vremena potrošili diveći se tom arheološkom blagu. Na više mjesta iskopavanja su tek započeta. U svakom slučaju, ljubitelji drevne istorije i arheologije ne smiju da zaobiđu Solun. Primijetila sam da su, osim turista, stalni posjetioci ovih drevnih građevina i mačke. Imaju neku tajnu vezu.
Najčuveniji objekat na ovom prostoru, koji datira iz rimskog doba, iz IV vijeka nove ere, jeste Rotonda (Rotunda). To je zbilja fascinantna građevina, kako gledano spolja, a ono još više iznutra. Izgrađena je kao dio palate rimskog cara Galerija, s ciljem da postane njegov mauzolej. Car Konstantin je pretvorio u vizantijski hram, a tokom petovjekovne vladavine Turaka bila je džamija i tada je dodat minaret. Od 1912. godine je posvećena Svetom Georgiju (Đorđu), a danas je ona muzej. Burna je istorija ove građevine, kao i samoga grada u čijem se centru smjestila, pa je razumljivo da se nalazi na UNESKO listi svjetske kulturne baštine.
U neposrednoj blizini Rotonde nalazi se Galerijev luk (Kamara), još jedan svjedok izuzetne istorije Soluna. On je vršnjak Rotonde, iz IV je vijeka nove ere. Prvobitna kapija se sastojala od tri luka i osam stubova. Do današnjih dana preživjela su dva luka i tri stuba. Kroz veći luk je prolazio put koji je povezivao Rotondu sa dvorskim kompleksom.
Crkva Sveta Sofija je najvažniji vjerski objekat u gradu, a ima ih, bar se meni učinilo, bezbroj. Otkrila sam da se na spisku UNESCO kulturne baštine nalazi 15 objekata zajednički nazvanih “Paleohrišćanski i vizantijski spomenici u Solunu”. Na spisku je i ova crkva. Sveta Sofija je sagrađena na mjestu ranohrišćanske bazilike iz V vijeka. Crkva je imala sudbinu grada. Mijenjala je ulogu skladu sa trenutnim gospodarima. Tako je bila i katolička crkva, i džamija, a od 1912. je opet postala pravoslavna.
Crkva Svetog Dimitrija je još jedan vjerski objekat koji se ne može zaobići. To je najveća crkva u gradu, a posvećena je i zaštitniku Soluna. Pogađate: i ona je dio svjetske kulturne baštine. I ona, kao i prethodno spomenuti vjerski objekti, mijenjala je namjenu tokom vjekova i u skladu sa tim ko je vladao gradom. Pretpjela je i dosta izmjena, a posljednja značajna restauracija izvršila se 1949. godine. Crkva je sačuvala neka obilježja koja su od neprocjenjivog istorijskog i umjetničkog značaja, kao što su vizantijski mozaici iz 7. vijeka koji ukrašavaju stubove sa obje strane ulaza.
Obišli smo, mada nismo išli po spisku, skoro sve objekte za koje sam kasnije saznala da su dio svjetske kulturne baštine. Osim ovih prethodno nabrojanih objekata na spisku su i Solunske gradske zidine i crkve: Ahiropiitos, Panagija, Svete Katarine, Svetog Pantelejmona, Crkva Spasitelja i još nekoliko njih za koje ne mogu sa sigurnošću da utvrdim da li smo ih obišli ili ne. Nije lako snaći se kad ih je ovoliki broj na malom prostoru, a i stil gradnje je mnogima sličan.
Kada se nađete u Solunu sigurno ćete naletjeti na još jedan značajni kulturno-istorijski spomenik i simbol grada, koji je smješten u blizini šetališta pored mora: Bijelu kulu. Ova građevina je sagrađena u XV vijeku, u periodu osmanske vladavine. Njen prvobitni naziv bio je “Lavlji toranj”. Pošto je postala ozloglašeni zatvor preimenovana je u “Krvavu kulu”. Sanašnji naziv nosi od momenta kad je okrečena u bijelo, krajem XIX vijeka. Danas nije više bijela, ali joj ime nije mijenjano, mada jeste namjena. Bijela kula je sada muzej.
Šetali smo od jednog do drugog arheološkog nalazišta, od jednog do drugog vjerskog objekta, spomenika, muzeja… Temperatura je bila idealna za šetnju. Čak nas je i kiša, iako je bila potencijalno najavljena, zaobišla. Prelazili smo puno kilometara pješačeći. Mamio nas je turistički autobus na dva sprata koji je često prolazio pored nas. Odlučili smo da se njime odvezemo do Gornjeg grada (Ano Poli). To je dio grada koji se arhitektonski razlikuje od Soluna jer ga je zaobišao veliki požar (1917) koji je poharao gradsko jezgro. Tako da u Gornjem gradu ima više građevina iz vizantijskog i osmanskog doba, među kojima je i više njih koje su na spisku UNESCO kulturne baštine. Ideja je bila da odemo autobusom, osmotrimo šta i gdje treba da se vidi, a onda dođemo autom u detaljniji obilazak. Strme, uske ulice sa lakat krivinama i nedostatak parkinga su bili razlozi zbog kojih smo zaključili da smo dosta vidjeli i iz autobusa. Da smo znali princip funkcionisanja autobusa mnogo bismo se bolje organizovali. Naime, karta koja se kupi (i koja nije jeftina) važi cio dan. Ima nekoliko stajališta i na svako možeš da izađeš, obiđeš šta želiš i nastaviš dalje. Odlična ideja i realizacija, samo treba znati. Mi smo krenuli kasno i nismo imali vremena za zaustavljanje. Samo smo obišli krug, mada se nismo pokajali.
Iako je Solun grad čija istorija seže do antičkog doba, njega ne čine samo arheološke iskopine, vjerski i drugi objekti stari više vjekova. Solun je moderan grad, grad kulture, studenata, a okupiran je i turistima iz čitavog svijeta čak i u oktobru. Na svakom koraku se može vidjeti poneki zanimljiv spomenik. Mnogi su posvećeni znamenitim Grcim. Na udarnoj lokaciji, šetalištu pored mora, nalazi se monumentalni spomenik posvećen Aleksandru Makedonskom. Malo naprijed je onaj u čast Konstantina Karamanlisa, jednog od najznačajnijih grčkih političara XX vijeka. U paralelnoj aveniji se nalaze spomenici koji čuvaju uspomenu na grčkog revolucionara i političara iz prve polovine XX vijeka Elefteriosa Venizelosa i kralja Konstantina I.
Valjalo bi za obilazak imati vodiča, ali prije svega mnogo više vremena. Uspjeli smo da vidimo spomenik posvećen Aristotelu. Nožni palac mu se sija više od ostatka biste. Razlog je vjerovanje da, ako protrljaš Aristotelov palac, preći će na tebe dio njegove mudrosti. Koliko god je svima jasno da to ne može biti istina, svi pođu od one: “Ne može da škodi”. Kud svi, tu i ja. Zanimljivi su spomenici posvećeni pokretu otpora, patnji Jevreja. Na samoj obali je postavljena interesantna instalacija sastavljena od kišobrana koju niko ne prođe, a da je ne fotografiše. Prošla sam i pored još spomenika, ali nisam svima uspjela da posvetim pažnju.
Preporučili su nam nekoliko muzeja, a mi smo uspjeli da posjetimo samo Arheološki i Vizantijski jer se nalaze jedan pored drugoga. Izgled i organizacija muzejskog prostora su već dobili brojne nagrade, pa ne mogu da kažem da nisam bila impresionirana, ali kad se nema dovoljno vremena, muzeji mogu i da se preskoče.
Kemal Ataturk, najveći političar i otac moderne Turske, rođen je u Solunu. Njegova rodna kuća je pretvorena u muzej. Pored nje je smješten turski konzulat. Bili smo u prolazu pa smo navratili. Ulaz je slobodan. U muzeju, kao i u svakoj drugoj rodnoj kući: namještaj iz toga perioda, fotografije i dvije voštane figure Ataturka u kućnom okruženju. One me nisu iznenadile, iako su prilično dobre. Međutim, figura jedne ženske osobe, za koju čak nisam uspjela da saznam ni koga predstavlja, je bila toliko vjerna da sam pomislila da je neka umorna posjetiteljka sjela na muzejski eksponat da se malo odmori.
Dva dana su proletjela. Uspjeli smo da probamo grčku musaku, ali nismo neko ko može da preporuči restorane i kafiće. Sjednemo kad više ne možemo da hodamo ili kad pregladnimo, pa gdje se nađemo. Bili smo u hotelu koji nas nije koštao više nego što bi privatni smještaj, a imali smo i obezbijeđen parking. Hotel nije bio udaljen od centra pa auto nismo ni palili tokom dva dana bazanja po Solunu.
Žal ostaje što nisam uspjela da ostvarim ideju koja se rodila čim smo odlučili da idemo u Solun. Htjela sam da pođem na večeru u restoran u kojem sviraju buzuki i gdje se igra sirtaki. Htjela sam jedno veče da budem Šurda, mada sumnjam da bih umjela da slomim tanjir. Ali, ne ostvarih taj plan. Tražila sam po internetu i nisam ništa našla. Možda nisam bila uporna jer mi je umornim nogama više odgovarao krevet od gužve i igre, pa makar bila i sirtaki.
Bonus video:
