Svakodnevno šetam pored mora i uživam u pogledu na, uvijek drugačiji, plavi beskraj. Desetog decembarskog dana, krenuo sam s bratom, prema obali. Baš smo se bili zapričali kako smo u godinama kad bi trebalo da sve što nam se dešava ispratimo „s Gandijevskom mirnoćom“, da izbjegavamo ljude koji nam ne prijaju, da se ne nerviramo zbog životnih tričarija, kad nas je jedno momče, zavaljeno u sjedište, kod Doma zdravlja, „okupalo“ od glave do pete prljavom vodom iz lokve pored trotoara. Istovremeno smo opsovali. Onda smo se, onako ozlojeđeni i nemoćni, zapitali šta bi bilo da nas je to što je bilo za volanom čulo i zaustavilo vozilo. Moglo je da izađe nešto četvrtasto, nabildovano, kratko ošišano… „Ništa – rekoh – pitali bismo ga: kako su ti kući i, po potrebi, izvinili se što smo ga uznemirili.“
Naravno, od šetnje nije bilo ništa, morali smo da se vratimo i presvučemo.
* * *
Kažu da svi putevi vode u Rim.
Svi moji (zdravstveni) putevi prvo vode u Barsku bolnicu…
Uz sve moguće ljekarske greške (koje tek treba da dobiju definitivnu potvrdu ili negaciju od strane nadležnih) i pritužbe na neadekvatno ponašanje dijela osoblja u bijelom i uz razumljivo i opravdano ogorčenje porodica koje su ostale bez najbližih ili su pretrpjele tešku traumu, ovolika, prevashodno medijska, hajka na ovdašnju bolnicu, ničemu ne vodi.
Ako se nastavi, kako mislimo da nam, ubuduće, njeni ljekari pod takvim stresom i u takvoj psihozi pružaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu?
* * *
Kad god nas neko prevari kad nešto pazarimo, istina, to se ne dešava tako često, pozovemo u pomoć Centar za zaštitu potrošača. Taj apel uglavnom urodi plodom, a i ukoliko se ništa ne desi – pomaže. Ubijede vas da niste blentavi nego se to dešava i drugima, a i lijepo je znati da niste sami „kad neko hoće skroz da vas z….e“.
Vjerujem da mnogi u Crnoj Gori i ne znaju da postoji taj Centar za zaštitu potrošača.
* * *
Sebi, ovih dana, ličim na onog Bosanca koji je, u početku izbjegličkog života u Kanadi, bio oduševljen idiličnom bjelinom snijega i gracioznošću jelena, a kako je vrijeme odmicalo, snijeg rastao i jeleni se množili, njegov entuzijazam je splašnjavao. Kad je dobio žuljeve od lopate, čisteći svako jutro snijeg i kad je autom udario jelena i napravio štetu od 3.000 dolara, nije mogao više da vidi ni snijeg ni jelene. Preselio se na Floridu.
Jedan ljupki dječak, plavušan nježnog tena i bistrog pogleda, doselio se, sa roditeljima, negdje u našem susjedstvu. I sve bi bilo OK, da svako popodne ne počinje njegov stampedo po stanu. I više mi nije (toliko) simpatičan.
A Florida mi je daleko…
* * *
Gledao sam „Gladijator 2“. Iako je bilo mnogo krvi i brutalnih scena i sve je neodoljivo podsjećalo na prethodni „Gladijator“, sa Raselom Krouom, film je ispunio moja očekivanja: u dva sata i 20 minuta, zavaljen u udobno sjedište gotovo prazne sale Doma kulture, nisam mislio ni o čemu osim o zbivanjima na platnu. U tome je i suština boravka u bioskopu, zar ne?
Naravno, nisu me pohodile nježne, suptilne misli i tuga kao nedavno kad sam na TV ekranu opet gledao „Damu s kamelijama“, sa jednom od najljepših žena koja je ikad hodala ovom planetom, Gretom Garbo, s pravom nazvanom „božanstvenom“. Imala je 85 godina kada je, 1990. umrla u Njujorku. Sa 36 godina, 1941, zauvijek se povukla sa filma i više se nigdje nije javno pojavila. „Ljepota je duhovna dimenzija“, kaže Vladan Desnica, ali sudeći po životu tajanstvene i nedokučive Šveđanke, ljepota je i usud…
* * *
Više od 13 godina sarađujem sa Nešom, štamparom iz Podgorice. I to na, može se reći, obostrano zadovoljstvo. Komunicirali smo jedino telefonom. Nikada se nismo vidjeli do prije neki dan. Nešov lik nema nikakve veze sa onim koji sam zamišljao na osnovu njegovog glasa. I što je najčudnije: i dalje ga, kad razgovaramo telefonom, vizualizujem kao ranije, bez obzira što sam, u međuvremenu, vidio kako čovjek stvarno izgleda.
* * *
Pišem, dakle čitam. U poslednjih tridesetak dana pročitao sam tri (relativno) kratka romana: „Zavod“ Gorana Markovića, „Nivoi života“ Džulijusa Bransa i „Bečki roman“ Dragana Velikića. Sva tri se ne ostavljaju kad se uzmu u ruke i s obje ruke ih preporučujem za Novogodišnje praznike.
* * *
Petnaestak dana prije Nove godine počeo je teror petardi. Istina, još sporadično grunu, ali psi su već stravljeni. Mi ćemo to biti negdje oko katoličkog Božića ili koji dan kasnije.
Mada su zabranjene, petarde su najčešće u rukama djece koja i nisu svjesna opasnosti koju donosi ova „igra“. Najčešće stradaju šake i prsti, nerijetko i oči, lice i uši.
Vrijeme je da roditelji postanu pravi roditelji svojoj djeci i zabrane im petarde, ali i da policija aktivira tradicionalnu akciju „Petarda“, koja je ranijih godina znala da bude i efikasna. Obično je počinjala za Nikoljdan i trajala do polovine januara.
* * *
Evo i nekoliko savjeta Duška Radovića za Novu godinu:
Ako dugme, pertla, mašna, šav, ako svaka sitnica može da vam pokvari raspoloženje, poslušajte nas: odustanite od dočeka.
Ne dočekujte Novu godinu u novim cipelama. Žuljevi su pokvarili mnoga velika slavlja!
Nemojte u Novu godinu ući četvroronoške. Nećete daleko stići.
Držite se starog reda: pre nego što legnete, vratite se svojoj kući.
Setite se nekoga koga se niko neće setiti ako ga se vi ne setite.
Majka to odavno ne očekuje od vas. Baš zato, smislite nešto kako i nju da obradujete. Nešto zgodno i jeftino, kao za majke.
Ko cele godine nije imao vremena da bude tata, neka bar za Novu godinu bude Deda Mraz. Deca koja uporno veruju da postoji tata, poverovaće i u Deda Mraza.
Bonus video:
