Viđala sam povremeno fotografije manastira na visokoj stijeni, prizor koji nikoga nije mogao da ostavi ravnodušnim. Bio je to nevjerovatan spoj prirode i neimarstva. Pomišljala sam da bi lijepo bilo da se to vidi i uživo, ali konkretne planove nisam pravila. Jesenas je iznenada, između toliko toga što nisam vidjela, a voljela bih, zbog mogućnosti da se do njega dođe autom, na vrh liste iskočio Solun. Kad se već ide do Soluna, Meteori se ne smiju zaobići. Napravili smo plan i raspored, odredili rutu i rezervisali prenoćište u mjestu Kalambaka (Kalampaka) koje je smješteno neposredno ispod Meteora. Tempirali smo da dođemo predveče, prespavamo i sjutradan obiđemo manastire raštrkane po stijenama koje kao da su zalutale na našu planetu.
Još dok smo prilazili Kalambaki skroz novim autoputem Meteori su me očarali. Nisam bila pripremljena na takvu fantaziju. Ja volim većinu pojavnih oblika koje je priroda stvorila. Ne znam kako i zašto, ali od svega me najviše očaravaju stijene.
Čim smo ušli u sobu kroz prozor sam bacila pogled na Meteore koji su izgledali kao da se mogu dohvatiti samo ako se malo jače nagnem preko terase. Nisam se naginjala već smo odmah pošli da procunjamo kroz mjesto. Kalambaka je mjestašce okupirano turistima u svako doba godine. Na svakom koraku su apartmani, restorani… i gomile ljudi, bez obzira na to što je bila sredina oktobra.
Prošetali smo u pravcu stijena. Izdizale su se neposredno iznad kuća. Stigli smo i do Hrama Uspenja Bogorodice koji se nalazi u samom podnožju Meteora. Sumrak se uveliko spustio, a ja nisam uspijevala da skinem pogled sa stijena koje su mi “visile” iznad glave.
Inače se riječ “meteoron” u grčkom jeziku prevodi kao “lebdeći”, pa se Meteori smatraju lebdećim kamenjem. Mnogi kažu da im Meteori liče na šumu sastavljenu od kamenih stabala. Kako god, čini mi se ne postoji ništa njima slično. Jedva sam čekala novi dan kako bismo pošli u obilazak.
Monaški život među ovim nepristupačnim stijenama otpočeo je još u 11. vijeku (neki izvori spominju čak i 9. vijek). Oni su tada živjeli u pećinama i pukotinama stijena.
Od sredine 14. vijeka, na izrazito nepristupačnim stijenama otpočeta je izgradnja manastira, da bi ih krajem 16. vijeka bilo čak dvadeset i četiri. Od 17. vijeka broj manastira na stijenama Meteora je počeo da opada. Sada ima šest manastira (dva ženska i četiri muška). Kad se dobro zagledate, mjestimično mogu da se uoče ostaci nekih prethodnih.
Svi manastiri se otvaraju u 9:00 sati. Ne zatvaraju se svi istovremeno, već od 15:00 do 17:00 sati. Manastir Sveti Nikolaj Anapavski je otvoren svakoga dana, dok su ostali zatvoreni po jedan dan nedeljno (svaki manastir drugi dan). Plaćaju se ulaznice tri eura po osobi za svaki manastir ponaosob. Žene koje nemaju suknju ili haljinu moraju da iznajme suknju ili maramu koja ima ulogu suknje. Plaća se samo jednom, jedan euro. Marame za glavu nisu obaveza. Ovo su bile tehničke informacije koje sam doznala prije polaska i bile su mi korisne.
Krenuli smo malo prije devet sati jer je udaljenost prvog manastira od Kalambake samo 5 kilometara. Prvi manastir do koga se stiže je Sveti Nikolaj Anapavski. Pogled sa parkinga je bio impresivan. Manastir je zauzeo čitav prostor na vrhu stijene koji nije prevelik. Nekad se do manastira stizalo uz pomoć visećih stuba, a stvari su transportovane uz pomoć mreža. Sada do svakog manastira postoji pristupni put. Do nekog manastira postoji most, negdje stepenice, prolaz kroz stijene. U svakom slučaju, neuporedivo lakše se stiže. Monasi su se prije 10 vjekova osamili na ovim teško pristupačnim stijenama. Od prošlog vijeka, od momenta kad su manastiri postali lako dostupni, počela je, malo po malo, njihova komercijalizacija koja dostiže vrhunac u 21. vijeku. U ovim manastirima, monasi i monahinje danas sigurno ne mogu naći mir kojem su težili i kojem su se nadali. Zato ljudi iz čitavog svijeta imaju priliku, i rado i često je koriste, da vide ovo čudo prirode u kombinaciji sa neimarskim vještinama kojima se svako divi. Uz divljenje ide i zapitanost: Kako? Kako je bilo moguće da se na ovako nepristupačnom terenu sagrade ovakve građevine koje “lebde” na vrhovima “lebdećeg kamenja”?
Penjući se ka manastiru Sveti Nikolaj Anapavski bacili smo pogled na plodnu dolinu ispod stijena, Kalambaku i glatku stijenu na kojoj smo uočili penjače. Većina turista na Meteore dođe da vide manastire i dive se stijenama, a poneko iskoristi priliku da se na njih i uzvere.
Popeli smo se na terasu sa koje se pružao fantastičan pogled na obližnje stijene. Od svakog manastira se vidi bar još jedan, a nekad i više manastira. Treba malo vremena dok se “pohvata” koji je koji manastir, u koji smo već bili, a koji je naredni. Uglavnom, pratili smo put i ostale posjetioce. Nismo mogli puno vremena da se zadržavamo u jednom manastiru jer smo planirali da posjetimo svih pet, koliko je toga dana bilo otvoreno za posjetioce, a i kako bismo napravili mjesto nepreglednim masama turista koji su dolazili poslije nas.
Sljedeći u nizu je bio Sveti manastir Rusanu ili Manastir Svete Varvare. Ovo je jedan od dva ženska manastira. Posvećen je preobraženju. Sastoji se od trospratnog kompleksa jer je ograničeni prostor stijene nametnuo gradnju manastira u visinu. Nalazi se na nadmorskoj visini od 484 metra, 236 metara iznad Kalambake. Kao i manastir Sveti Nikolaj Anapavski, sagrađen je sredinom 16. vijeka. Opet smo sa puta bacili pogled na manastir koji je bio naš naredni cilj. Svaki manastir se mnogo bolje vidi sa strane. Kako smo položaj i spoljašnji izgled manastira Rusanu vidjeli sa terase prethodnog manastira, tako smo tek odavde mogli da vidimo kako fenomenalno izgleda manastir Sveti Nikolaj Anapavski, kao i manastir Varlam. Sa terase manastira Rusanu smo vidjeli neke neobične stijene u sred mora istih. Razlikovale su se od ostalih po tome što su što su bile niske, a opet kao da ih je neko vajao. Uz to su imale i neobično tamnu boju.
Manastir Varlam je drugi po veličini manastir od šest koliko ih danas ima na Meteorima. Parkirali smo se podaleko od manastira jer pored puta vijugao niz od bezbroj parkiranih auta i autobusa. Čudila sam se kako to da smo stigli do trećeg manastira, a da nismo čuli ni jednu riječ na nekom od nama srodnih jezika. I onda smo prvo kroz gužvu, u daljini, čuli podgorički akcenat, zatim smo sreli grupu iz Ulcinja i na kraju, na najužem dijelu prolaza susreli smo se sa ekskurzijom iz Beograda. Kao da su mi pročitali prethodne misli.
Manastir Varlam je smješten na jednoj od najvećih i najstrmijih stijena, na visini od 551 metar. Glavna crkva je sagrađena u 16. vijeku, a kapela Tri Jerarha u 17. vijeku. U podrumu manastira se nalazi ogromno hrastovo bure zapremine dvanaest hiljada litara. Crkva unutra više liči muzej, a i na galeriju izuzetnih freski. Čini je kompleks prostorija različitih namjena, sa više prolaza. Lako možeš da se zapitaš: “Bijah li već ovdje?” Ali, da se obiđe i više puta, ne mari. Zbilja ima šta da se vidi.
Najveći, najviši, najstariji i sa još dosta “naj” je Manastir Veliki Meteor. On je sagrađen još u 14. vijeku. Smješten je na stijeni koja se izdiže 613 metara iznad mora. Činjenica da su neimari do ove stijene dopremili građevinski materijal i da su uspjeli da izgrade ovakav kompleks može ovaj manastir (mada i cijeli kompleks) da uvrsti na listu svjetskih čuda arhitekture. Na fotografiji ispod se vidi pirg za uspinjanje do manastira visine 106 metara. Lučno stepenište u stijeni (200 stepenika) urađeno je 1922. godine. Nedavno je rekonstruisano.
Zanimljiva je i priča o nastanku manastira. U crkvi posvećenoj Preobraženju Gospodnjem koja je dio ovog manastirskog kompleksa nalaze se mošti Svetog Joasafa, što je svešteno ime za Jovana Uroša Nemanjića, posljednjeg muškog izdanka loze Nemanjića, koji se ovdje zamonašio i umro. Kasnije je proglašen svecem.
Kao i prethodni, i ovaj manastir ima više muzejskih postavki: rijetkih knjiga, ikona, rukopisa, pergamenata, papirusa i raznih drugih relikvija. Posjetioci mogu da vide i staru pekaru i duborezačku radionicu. Ovdje bi moglo da se provede dosta vremena kad te gomila posjetilaca ne bi ometala u tome. Po n-ti put sam pomislila: “Sreća da smo došli u oktobru!”
Manastir Svete Trojice je, na žalost, toga dana (četvrtak) bio zatvoren. Idući ka njemu zaustavljali smo se više puta. Sa jednog vidikovca pogledom smo obuhvatili sva četiri manastira koja smo do tad obišli. Kad se malo odmakneš dobiješ novu perspektivu.
Manastir Svete Trojice nismo mogli da obiđemo, ali smo bacili pogled sa pristupnog puta. Smješten je na ogromnoj stijeni, na visini od 535 metara. I o njemu postoje pisani tragovi iz 14. vijeka. Detalje unutrašnjeg izgleda manastira možda vidim ako opet dođem na ovo nevjerovatno mjesto. Moram da pazim da to ne bude u četvrtak.
Stojeći na prilazu manastira Svete Trojice, pokušavajući da sa distance uočimo detalje kompleksa i ono što ga razlikuje od ostalih manastira na ovom prostoru, nismo mogli da se ne divimo i okolnim stijenama što smo radili i tokom čitavog obilaska. Naizmjenično su nam pažnju zaokupljala čuda prirode kao i ona koja su ljudskih ruku djelo. Bili smo zadivljeni i jednima i drugima sve vrijeme.
Za kraj nam je ostao manastir Svetog Stefana. Od 1961. godine ovo je ženski manastir. Sagrađen je na visini od 528 metara. Iako je sagrađen u 14. vijeku, neki vid manastirskog života na ovom mjestu je egzistirao od 12 vijeka. Radno vrijeme mu se razlikuje od ostalih manastira. Za posjetioce je otvoren dvokratno i različito za zimski i ljetnji dio godine. Kad počinje zimski dio nismo shvatili jer mi se čini da ipak ne zatvaraju prema vremenu koje stoji na tabli već kad posjetioci svojevoljno odu. Bar u periodu kad je koliko-toliko manja gužva. Mi smo bili sakriveni iza zelenila na terasi posmatrajući Kalambaku koja se odavde najbolje vidjela. Posljednji smo izašli iz manastira toga dana, uz blagu opomenu monahinje. Kad smo došli do parkinga osvrnuli smo se još jednom na šesti manastir na prostoru Meteora.
Bili smo preumorni, zbog preobilja utisaka i informacija, zbog gužve, zbog toga što nismo stali sekund sem dok smo se vozili od jednog do drugog parkinga nadomak manastira. Dugo smo ćutali vozeći se prema novoj destinaciji pokušavajući da saberemo utiske. Jedan je preovlađujući: nikad ranije očekivanja nisu nadmašena u tolikoj mjeri.
Bonus video:
