Mora biti tajni u izgužvanom reljefu. Ravnina je izložena, malo šta može da sakrije oku; čim stupiš na ravno tlo čini ti se kako si došao u domašaj svega. Nema krivine da te zavede, nabora da ti skrati vidik.
Ljudi su probijanjem novih trasa i umanjivanjem distanci amputirali u sebi ono avanturističko, s čime se nekada moralo živjeti. Htio ili ne htio, dobijao si svojstva avanturiste odmah po rođenju, a kasnije ih razvijao zbog najosnovnijih radnji: čuvanja stoke, odlaska po vodu, potrage za hranom. Danas je sve manje-više na dohvat ruke. Avanturizam je isključen iz svakodnevice, pretvorio se u hobi. Čovječanstvo je našlo najbezazleniji način da sačuva kopču sa prošlošću – povremenim oponašanjem nekadašnjeg života.
Unaprijedio sam periferni vid kako bih pomirio u sebi ta dva diktata, onaj koji me vodi i onaj koji me priziva. Dok vozim magistralom, jednoličnom putanjom kroz već viđeno, krajičkom pogleda sabiram udubljenja u reljefu, začetke puteva, staze koje kao za inat zavijaju već poslije nekoliko metara. Rijetko kad skrenem i kasnije domaštavam u kakve sam svjetove propustio da uronim zbog podređenosti rutini.
Jedne novembarske noći odbacio sam pravinu i krenuo u nepoznato. Put me je vodio stranama iznad Skadarskog jezera. Kroz mrak sam samo mogao naslućivati gdje prestaje kopno a počinje voda.
Odigravalo se kao u nekom poluprividu; valjda je to bila scenografija inicijacije. Nagrada nije izostala. Grubi početak vodio je egzaltiranju. Još sam jezikom otirao nepca skupljajući posljednje tragove vina kad sam prošao pored table na kojoj je pisalo GODINJE.
Otad mu se vraćam.
Prilikom upoznavanja nekog mjesta uglavnom krenem od groblja. Iako djeluje da više pripada drugoj strani, a da kod živih samo budi varljiv utisak ostvarivanja kontakta, ono je dobro informaciono polazište. Grobovi su najpostojaniji stubovi istorije. Nepromjenljivi su, otuda nema migracija. Na godinjskom groblju saznajem da ovaj kraj naseljavaju Lekovići, Perazići, Velovići i Nikači. Jedan spomenik čak upozorava da grobnica poslije nečije smrti ne smije više biti otvarana. Stoji kao opomena svima koji svojim ovozemaljskim potragama narušavaju mir pokojnika. Led i lišće sve glasnije krckaju pod đonovima. Sve upućuje na to da sam nepoželjan, pa krećem ka zaseoku stisnutom ispod litice, gdje sam se i obreo one novembarske noći. Dimnjaci šalju signale dobrodošlice.
S terase Mija Lekovića puca pogled na godinjsku rivijeru, čiji su međaši poluostrvo Obida i plaža Pješačac. U sredini zaliva samuje Grmožur. S njega je, kako kažu priče, uspješno izvedeno samo jedno bjekstvo, baš kao i sa Alkatraza s kojim ga porede turističke brošure. Vodeni pojas postepeno prelazi u močvarni gustiš, na koji se nadovezuju vinogradi, bašte, voćnjaci. Teren se dalje nastavlja strminom čijim je vrhom nekad išla crnogorsko-turska granica. Odmah iznad Mijove kuće su ostaci rezidencije Balšića. Već neko vrijeme obgrljeni su skelama, ali od obnove zasad nema ništa. Siva zidina je istrpjela sve i svašta, ratove, zemljotrese i gromove, samo je slabo imuna na prazna obećanja. Posljednjih godina je nekako sivlja i krivlja, kao da je zamara to nedefinisano prisustvo.
U sjenci kamenih fosila odvijaju se sjednici čijim učesnikom postaješ odmah po stupanju na pločnik. Ravnopravni akteri su i stranci, čak i oni s kojima se nije lako sporazumjeti. Međutim, ovdje komunikaciju određuju drugačije zakonitosti: priroda je stalni šaptač. Sama atmosfera je poput nevidljivog, ali sveprisutnog medijatora. Šum desetak cjelogodišnjih izvora, cvrkut ptica, testeraško oglašavanje zrikavaca, miris vina, ribe i flore, uz nepomični background doline pružene ka jezeru, pomažu ti da se u startu osjetiš dijelom cjeline, da nadvladaš svaku barijeru, i kulturološku, a i karakternu. Mijo je druid; njegovi napici „liječe“ i najveće ćutljivce. Dovoljno je par gutljaja domaćeg barika, vranca odležalog u drvenom buretu zarad punoće ukusa, pa da zavlada potpuni dijalog, uz učešće svih, što kasnije lako može dobiti svoju horsku varijantu. Tad se vidi čudotvorni efekat godinjskog tretmana. Tako mi bloga, u mom prisustvu je Belgijanac propjevao Ljuba Ševaljevića!
Priča obično ima nekoliko nivoa. Na prvom se upoznaješ sa istorijatom sela, podatkom da je staro čitav milenijum (dukljanski knez Vladimir je, vele, etimološki otac – godio mu boravak ovdje), činjenicom da su kuće u najstarijem dijelu bile povezane prolazima kako bi se moglo što brže umaći neprijatelju. Ulazi u tunele vidljivi su i danas. Zazidani, čame u konobama, gdje u hladovini sazrijeva vino. Teme se kasnije račvaju dolaskom nekog od povremenih ili stalnih stanovnika. Najčešće navrate Ljubo, Slobo, Ranko, Nebojša, a nije rijedak gost ni Zoran iz susjednog Seoca. Oni te neosjetno uvedu na teren crmničkog humora. Bude i međusobnih provokacija, šala za koje si ubijeđen da proističu iz zavisti, ali onda shvatiš da niko ne preza od zezanja na vlastiti račun, da je to neka vrsta osnove za okretanje nišana i prema drugima.
„Onda ti ja naglo odvrnem pentu i Ljubo završi u jezero“, dovršava Mijo anegdotu, a odmah potom krene nadgornjavanje koliko su imali godina kad su plivali od Grmožura do Obide, 15 ili 18. To bude i vrhunac – kad šezdesetogodišnjake ponese žar davnašnjih nadmetanja. Emocije su iste, one teško zastarijevaju i s lakoćom te teleportuju u tuđu prošlost. Tako najbolje osjetiš duh nekadašnjeg vremena. Ugledaš život koji na ovom prostoru nije bio tek usputna pojava, pred očima se nižu prizori skovani od čistog sjećanja. A kad priča utihne i kreneš niz liticu, kraj opustjelih kuća, okružen mrakom, učini ti se kako vrijeme ide unazad, kako je u njegovom toku došlo do neke kobne greške, kako „sada“ nikako ne može proisticati iz „juče“, jer stanje na terenu ne podupire takvu logiku. Nekad treba sebi dopustiti pravo na samo svoja objašnjenja. Makar i zbog očuvanja ugođaja. Osvrneš se: gdje god da pogledaš, reljef je uvrnut. Biće da je onda baš takvo i vrijeme.
Budem ponovo na magistrali, ali pokreće me novo gorivo. Mojim venama razložila se tajna. Nose me novi utisci, nova saznanja. Spustim stakla do kraja i, prelazeći preko Tankog rta, umišljam da se probijam kroz srce ruže vjetrova, da se baš na meni lome vazdušne struje sa Pavlove strane, Kamenika, Bobije, Veljeg vrha, Plavnika. Za asfalt me vezuje jedino vozački strah. Trudim se da držim gas ispod 80, nadam se da Mijovi promili ne dodiruju 0,3.
Bonus video:
