Nevjerovatne promjene se dešavaju u svijetu. Stara, dobra floskula bi kliknula: tektonske. Najviše se napreduje u tehničko-tehnološkim stvarima. Kompjuterizacija i digitalizacija mijenjaju svakodnevicu. I svjetski poredak nije isti. Komunizma odavno nema, sve je brutalni kapitalizam. Ne pitaju se toliko ni oni koji su nekad o svemu odlučivali. Ništa više nije kao što je bilo.
Konkretno, kad je riječ o ličnom mikrokosmosu: moja porodica putuje neuporedivo više nego ikad. Samo što se okrenemo slijedi novo putovanje, dolazak ili rastanak. Nemamo kad ni da se radujemo ni da tugujemo. Avionom brzo stižemo tamo gdje smo naumili.
A nekad sam putovao vozom u Beograd po deset i više sati. I, po dolasaku, čitav naredni dan tugovao za kućom. Posebno je znalo da me ošamuti otvaranje kofera. Zavisno od godišnjeg doba, u njemu su bile pomorandže, mandarine, kajsije, kruške, okrunjeni šipak… i, u svako doba, lenja pita. Uvijek sam teško disao gledajući brižljivo poređanu parčad lenje pite, obično u kutiji za cipele. Kao i robu, sređenu „pod konac“, čistu, opeglanu, mirišljavu. I očevu kovertu između dvije košulje, „za zapad, na Marakani“ (danas je to stadion „Rajko Mitić“) i majčino pisamce kao podsjetnik, uz nekoliko nježnih riječi na kraju.
Ćopić bi rekao: Ej, godine, nemjerljive, skupe…
* * *
Za nostalgiju više niko nema vremena, ali nešto od te davne tuge, kao kroz maglu, osjetio sam ovih dana…
„Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem“, pjevao je Tin, uglazbio Arsen, remiksovala Crvena jabuka…
* * *
U avionu na relaciji Podgorica – London (srećan) i obratno (sjetan), smjestim se i pratim ko bi mogao da bude potencijalni saputnik na sjedištu do mene. Priželjkujem neku mršavu curu ili mladića koji se neće vrpoljiti i mljackati. Poželjno je i da ne kašlje i šmrče i da me pusti da držim laktove na oba rukohvata. Takve primijetim još na ulazu u avion i kad se upute ka meni moj urođeni optimizam mi govori: evo ti stiže idealan saputnik. Ali, on uvijek ode dalje. Utoliko se na vidiku pojavi krupan čovjek. „Neće valjda…“ Hoće, hoće, nego što će. Kad se sruči na sjedište i moju butinu, obavezno pročavrlja „sorry“. Britanci su stvarno duševni: mogu da te zgaze kao pikavac ali ne propuštaju to „sorry“. I kad kažu „sorry“ onda je sve u redu, zadovoljan osmijeh im se razlije svuda unaokolo. Ni od dobre knjige tu nema pomoći, moja sva pažnja je usmjerena na saputnika. Kad se on meškolji, čitav red se drma. Istina, nekad se desi da moj novi drugar počne brzo da kunja. E, to je nešto bolja varijanta, uprkos tjeskobi, jer isključivo letim jednom niskobudžetnom kompanijom u čijim avionima noge ne možete ispružiti a da nekoga ili nešto ne zakačite. Ponekad je moj saputnik (koji vjerovatno misli: kako uvijek potrefim na nekog blesavog, džangrizavog starca), „sad s ćevapa“ i situacija se dodatno, što bi rekli političari, usložnjava.
* * *
Kad god uđem u avion te niskobudžetne kompanije i sjednem do prozora, sjetim se priče „Za svaki slučaj“, jednog od najprevođenijih savremenih bugarskih pisaca Georgia Gospodinova. Mislim da sam je jednom već parafrazirao u skraćenom izdanju, zato je sada prenosim kompletnu:
„Sjećam se kako smo brat i ja kao djeca trčali za avionima i mahali. Bili smo sigurni da nas vide. Moj se brat kleo kako je jednom vidio da mu pilot odmahuje. Nadali smo se da ćemo se nas dvojica jednoga dana ukrcati u avion i stići do države Inostranstvo, iako je brat sumnjao da ona uopšte postoji.
Sada, nakon toliko letova, čitavo se to čudo razbilo na komadiće, avion je samo malo luksuzniji taksi, naposljetku nije čak ni luksuzan, nego nekakva pretrpana maršrutka (linijski taksi koji je vozio Sofijom do izgradnje podzemne željeznice). Inostranstvo se pokazalo kao nepostojeća država (moj brat bio je u pravu), ali još uvijek sjedim do prozora i izvirujem u nadi da ću jednog dana vidjeti dva dječaka koja trče i mašu. Ako susjed na sjedištu spava odmahujem plaho i ja. Za svaki slučaj.“
* * *
Propašće, po svemu sudeći, i peti pokušaj (iniciran od predsjednika države) da Skupština Crne Gore rehabilituje golootočke mučenike. Zašto? Zato što su na Golom otoku, u neljudskim uslovima, gdje je brutalno ubijan „čovjek u čovjeku“, većinom robijali neuporedivo bolji ljudi od onih koji su ih tamo poslali. Stradali su oni koji su vjerovali u pravdu, u jednakost, u internacionalizam, koji su držali do svoje časti i riječi, pa, ako hoćete, i do svojih zabluda. Ne vjerujem da je potomcima njihovih potkazivača i mučitelja u interesu da se sazna puna istina.
* * *
Na društvenim mrežama jasno se vidi ko je kakav. Tu se ljudi otvaraju više nego u razgovoru oči u oči. I čovjek se osjeća slobodnim kao rijetko gdje i kada. Može, recimo, da blokira nekog čije ga pisanje nervira, za početak, na 30 dana. Pa poslije tog vremena, ako mu se učini da se ništa nije promijenilo u glavi dotičnog, može opet da ga blokira, na određeni period ili za stalno.
Lijep osjećaj.
* * *
Imam skoro 66 godina, moje tijelo, rekao bih, koju godinu više, ali se tješim da su mi misli mlade. Kad porastem biću – student.
Bonus video:
