Palme

U susret novom ljetu Bar ne liči na sebe. Djeluje nekako zapušteno, kao da se ne raduje sezoni, kao da ništa ne očekuje od nje ili priželjkuje da i ne stigne. Više je razloga za takav utisak, dva su vidljiva golim okom: Bar, definitivno, nije čist i uredan kakav je nekad bio, a najljepši ukras grada – palme, pokosila je ona ludačka januarska hladnoća. Sad djeluju kao očerupana pilad, sa sivim, umjesto zelenim granama koje, povijene, štrče na sve strane, kao da nisu „sve svoje“. Zbog njihovog depresivnog izgleda,više mi ni šetnja od onog atraktivnog i oku ugodnog “Nultog spomenika” do mosta Željeznice, ne predstavlja zadovoljstvo.

Ipak, po riječima Mire Prentović, inženjerke hortikulture, 90 odsto palmi počelo je, s proljećnim buđenjem vegetacije, da pokazuje znake života. Ona očekuje da će stradati do pet odsto palmi koje se nalaze na javnim zelenim površinama, a koje održava Komunalno preduzeće. To i nije tako mali broj, s obzirom da je na zelenim površinama u opštini uredno registrovano 1.560 palmi. Na žalost, mnoge palme na privatnim imanjima pokosila je štetočina crveni palmin surlaš, jer nisu na vrijeme orezane.

Palme pored mora zasađene su, kažu, pedesetih godina prošlog vijeka, odavno su postale zaštitni znak barske obale i bila bi nenadoknadiva šteta da budu uništene. Ostaje nam da se nadamo da će ih ovo sunčano proljeće i ljudi iz Komunalnog sasvim revitalizovati i vratiti u život, na zadovoljstvo Barana i njihovih gostiju.

* * *

Vidikovac u Dobroj Vodi TO Bar trebalo je da bude atrakcija, a izrodio se u turističku antipropagandu. Dva put smo tamo poveli prijatelje da uživaju u pogledu na plavi beskraj i oba puta smo se postidjeli zbog onih koji su od vidikovca napravili smetlište. Razne vrste otpada i papira svuda su unaokolo, a agave i kaktusi, koji su posađeni prlikom otvaranja vidikovca, očerupani su i uvenuli.

Nekulturnim i nemarnim sugrađanima i putnicima namjernicima koji ne haju za betonsku kantu za otpatke Komunalno preduzeće može da doskoči jedino tako što će svakodnevno da šalje ljude da počiste teren oko ovog mjesta stvorenog za dobre misli i opuštanje.

* * *

Prije tridesetak godina igrao sam u predstavi “Balkanska carica”, u režiji Čeda Dragovića. Ivan bega Crnojevića glumio je Vasja Stanković iz Niša, čovjek robusnog lika, izuzetno dubokog glasa i nježne duše. Dosta pametnih stvari naučio sam družeći se s njim tog ljeta, a najduže se pamti ono što se nauči preko sopstvene kože...

Vasja nikako nije bio zadovoljan jednom scenom na zidinama starog grada i ponavljali smo je do besvijesti, dok nas je “milovala” avgustovska sparina. Bio sam tada mlad, bled i nestrpljiv. Sad više nisam ni mlad ni bled. Doviknuo sam odozdo: ”Vasja, trebalo bi da kreneš lijevo i dok hodaš daš šlagvort!”

I sad vidim onu njegovu veliku glavu koja se samo malo pomjerila u mom pravcu i čujem ono otegnuto: ”Videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu!”

U Crnoj Gori, evo neko doba, svaka žaba počela je da diže nogu.

* * *

Na putu ka Baru iz Maribora, u blizini Splita, u mrkloj noći, po izlasku iz kombija, spotakao sam se i povrijedio rebro i koljeno. Mora da je pad bio spektakularan jer i dobri Saša Boltić nije uspijevao da sakrije prigušeni smijeh. Ali, rebro me fiskalo i u izgledu je bilo da će ostatak puta do Bara, na uskom sjedištu, biti noćna mora.

Na graničnom prelazu između BiH i Hrvatske, kod Neuma, mladi hrvatski carinik utvrdio je da nas u kombiju ima više nego pasoša. Vrlo brzo je razjašnjeno da je jedan pasoš ostao na bosanskoj granici. I dok smo čekali taj pasoš prišao nam je, a bila je prošla ponoć, onaj isti carinik i ponudio tanjir pun kolača.

- Mi u Splitu zovemo ih “darovni kolači”, napravila ih je moja majka - kazao je uz osmijeh.

Kad smo “pomeli” taj tanjir, donio je i drugi, valjda sve što mu je majka pripremila za to dežurstvo.

Nekako istovremeno uspio sam da se namjestim na sjedištu i relativno bezbolno nastavim put.

Istina, i pola mjeseca poslije tog događaja “čujem” rebro, naročito noću. Ne da mi da zaboravim pad i mladog carinika...

* * *

Pročitao sam još jednu odličnu knjigu mog omiljenog pisca Nikola Amanitija. Roman “Ana” liči, pomalo, na fascinantan Makartijev “Put”. Amaniti piše lako, brzo, vrcavo... Njegove knjige potpuno obuzimaju čitaoca. Problem je što za to vrijeme on ne može da radi još nešto, niti da misli na bilo šta drugo.

* * *

Prije 80 godina (8. aprila 1937) rodio se Momčilo Momo Kapor. Progutao sam prosto sve njegove knjige. Svega se, polako, odričem, ali njegovi romani i dalje stoje na „mojoj“ polici. Imamo porodičan dogovor da mi ih niko ne dira.

Iz Kaporove biografije najviše pamtim priču o njegovoj majci Bojani, sudeći po fotografijama, izuzetno lijepoj ženi, koja je poginula 13. aprila 1941. za vrijeme njemačkog bombardovanja Sarajeva kada je svojim tijelom zaštitila četvorogodišnjeg sina Momčila, a od njegovih zabilješki često prepričavam onu o „žandarmu“ iz Bileće.

Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, prijavio se 1922. za žandara u Bileći. Višestruko obdaren i čestit, glatko je primljen, ali kad je trebalo da potpiše rješenje odbi da to učini. Ispostavilo se da je nepismen i tako ga ne primiše u žandare. Teška srca odluči da se iseli u Ameriku.

Poslije mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Njujorku upisali novo ime O’Brajen, tražeći mjesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na sjeverozapadu države Arizone, koja mu je dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cijenu od pet dolara.

Jednog dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta i Obrad postade bogat preko noći. Uskoro dođe dan da se njegova kompanija spoji sa Standard ojl kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!

“Zbog čega nećete da potpišete ugovor?” - upita ga zapanjeni advokat.

“Nijesam pismen”.

“Gospodine O’Brajen, vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete!”

“Postao bih žandar u Bileći” - mirno odgovori Obrad.

A kad hoću da se napravim pametnim onda ispričam i onu Kaporovu priču, jednom već objavljenu (u originalu) na ovom blogu, o Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je bio neprikosnoveni gospodar Hercegovine u prvoj polovini 19. vijeka. Ali, izgleda da je prigrabio više vlasti nego što je smio, pa je naređeno da bude ubijen i to na svirep i ponižavajući način. Prethodno je na konju projezdio kroz Hercegovinu, sa vezanim rukama naopako, ispljuvan i izudaran od onih koji do tada nisu smjeli u oči da ga pogledaju. Kad mu je u susret dolazio nekakav silan konjanik čuvari su, zlurado se smijući, kazali kako će tek sad da dobije prave batine.

“Taj me neće ni dotaći, njemu nikakva dobra nijesam učinio” – odgovorio je Ali-paša.

Ko li će prvi baciti kamen na našeg Rizvanbegovića, čiji rok trajanja, kao i njegovoj partiji i načinu na koji vladaju, jednostavno, ističe, ne znam, ali znam sigurno da će to biti neko ko mu sada sjedi uz skute.

* * *

“Nikad nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo” - M. Kapor