Skaj je majka medvjedica, a “Bears” (“Medvjedi”) je Diznijeva priča o njoj i njenoj djeci, medvjedićima Amber i Skautu. Radnja tog dokumentarnog filma prati godinu dana života medvjeđe porodice sa Aljaske, poluostrva koje je dom na hiljade mrkih medvjeda.
Godina počinje buđenjem iz zimskog sna. Duboko u jazbini je toplo i udobno, medvjedi su na sigurnom. Ali, pet mjeseci hibernacije je završeno i vrijeme je da Skaj, kako bi imala dovoljno mlijeka, sa mladima krene u potragu za hranom.
Čeka ih dugo i opasno putovanje. Dok danima hodaju preko snježnih planina Aljaske kako bi stigli do obale, gdje se nadaju lososima, medvjedi se moraju držati zajedno. Skaj mora pojesti tonu ribe, da bi imala dovoljno sala da nahrani mlade tokom sljedećeg zimskog sna.
Potraga za hranom nije njena jedina briga. Na putu koji je pred njom i medvjedićima, mlade mora sačuvati od predatora. Čak i od drugih medvjeda.
Za Amber i Skauta je još sve igra, ali kako upoznaju svijet, i oni vremenom uče da u životu nije sve zabava.
“Kažu da je prva godina roditeljstva najteža”, čućete u filmu.
Skaj će naučiti da je skoro nemoguće opstati, jer približno polovina mečića ne preživi prvu godinu života.
Crnogorska priča
U crnogorskim šumama ovih dana pronađeno je dvoje mladih mrkog medvjeda, starosti oko 2,5 mjeseca. Njihov život bi bio poput života Amber i Skauta iz Diznijeve priče – ustajali vazduh jazbine bi ovih dana zamijenili svježim šumskim. Prvi put bi kročili šapom na snijeg, dotakli travu, željni igre i maženja, usporavali bi majku u potrazi za hranom. Ali, njihove majke nema.
Iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica navode da je njihova majka najvjerovatnije odstrijeljena.
“Slučaj mečića pronađenih u selu Brestica, najbolji je primjer surovosti krivolovaca za koje se sumnja da su prvo uznemirili mečku da prerano napusti brlog, a potom je odstrijelili, ostavljajući dva mečića da uginu“, navode iz te NVO.
Medvjedići su dvadesetak dana boravili u selu Brestice, u porodici Vuka Simovića, čija sestra je medvjediće pronašla na obroncima Pustog Lisca. Simovići navode da su mečići nađeni u lošem stanju, gotovo na samrti.
Oni su ovih dana brinuli o medvjedićima, hraneći ih mlijekom i medom, zahvaljujući čemu su životinje i preživjele.
Mečiće je od Simovića preuzela NVO “Prihvatilište i oporavak životinja Crna Gora” iz Podgorice, gdje su mečići dobili imena Maša i Brundo.
Iz Prihvatilišta u Podgorici su na Facebooku objavili da su “medvjedi u odličnom stanju, izolovani od ljudi”, da im je na raspolaganju “6.000 kvadrata šume, pašnjaka, izvora i pećina”, da se “hrane po instrukcijama centara koji se bave tom vrstom medvjeda”, te da “već pokazuju dobre rezultate u početnom koraku podivljavanja”.
Iz CZIP-a, nakon konsultacija sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma i Agencijom za zaštitu prirode i životne sredine, navode, da u Crnoj Gori ne postoji registrovano prihvatilište za divlje životinje. Smatraju da pitanje mečića mora biti rješavano po hitnom postupku i navode da svakim danom njihovo vraćanje u prirodu postaje teže.
Kuda idu divlje životinje
Medvjedi iz sela Brestica nisu prve divlje životinje u Crnoj Gori o kojima bi secijalizovani tim trebalo da preuzme brigu.
Vatrogasci su u julu, 2014. u budvanskoj Vještici pronašli aligatora. Reptil je odnesen u etno-selo “Krapina”, gdje ugostitelj Gojko Božović ima ribnjak i mini ZOO vrt.
Kao novinar sam tada uputila dopise nadležnima sa pitanjima kako je životinja uopšte stigla u Crnu Goru, odgovore nikad nisam dobila. Aligator je nedugo po smještanju u ribnjak Božovića i uginuo. Niko se nije bavio ni tim pitanjem.
Ne znamo ni kako su u Crnu Goru dospjeli i sibirski tigrovi iz Sutomora, nilski konj sa Plavnice. Znamo jedino da su živjeli kao atrakcija, jedan od tigrova je čak odgrizao ruku vlasnikovoj majci. Životinje su na kraju uginule, a niko nije odgovarao za bilo koju fazu njihovih života u Crnoj Gori.
U CZIP-u, gdje je prije četiri godine oformljen tim koji realizuje program za proučavanje i zaštitu velikih zvijeri, ne očekuju da Crna Gora osnuje prihvatilište za divlje životinje. Smatraju da je takav projekat preskup. Ipak, očekuju da, država mora uspostaviti mehanizme postupanja u sličnim situacijama.
Zakon kaže da je država, ukoliko nema prihvatilište, dužna da za divlje životinje obezbijedi smještaj u nekoj od zemalja regiona.
Specijalizovana prihvatilišta za medvjede, pored ostalog, postoje u Grčkoj, na Kosovu, u Hrvatskoj, Rumuniji…
Put u Rumuniju ili vraćanje u crnogorske šume
Prihvatilište za medvjede u Rumuniji ima program oporavka, koji omogućava vraćanje jedinki u matičnu zemlju. I – imaju slobodno mjesto za medvjediće iz Crne Gore.
U CZIP-u navode da bi, sa aspekta zaštite i postojeće ugroženosti te vrste, njihovo smještanje u rumunsko prihvatilište bilo najoptimalnije rješenje. Navode i da je Agencija za zaštitu prirode i životne sredine po hitnom postupku izdala dozvolu.
Iz Lovačkog saveza, međutim, insistiraju na tome da medvjedići, umjesto slanja u Rumuniju, budu vraćeni odmah u šumu.
“Oni već sad idu za čovjekom i ne mogu biti pušteni u prirodu”, kažu u CZIP-u.
Kažu i da situacija mora biti riješena u roku od mjesec dana. U suprotnom, navode da će medvjedi morati ili da budu uspavani ili da život provedu u kavezu, u zološkom vrtu.
Prazne šume
Baš prošlog ljeta, gusinjski planinari su poslali vijesti kako su na obroncima Prokletija snimili medvjeđu porodicu. Pojava bilo koje divlje životinje u Crnoj Gori je atrakcija.
“Naše šume su sablasno prazne“, kažu iz CZIP-a.
Nije poznato ni kolika je populacija divljih životinja u državi. Prema podacima Lovačkog saveza, 2015. je u crnogorskim šumama živjelo 357 medvjeda. Iz CZIP-a navode da njihova i mjerenja stručnjaka iz nekoliko drugih organizacija, ukazuju na to da ih ima između 50 do 100. Pri mjerenjima, iz te NVO, posmatraju DNK, dok lovci kao mjeru uzimaju tragove. Brojanje tragova ne može biti pouzdano, jer medvjed prelazi i do 40 km, pa je moguće da jedna jedinka više puta uđe u statistiku.
Slično je i sa vukovima. A i vukovi i medvjedi su lovna vrsta. U CZIP-u su tražili izmjene zakona i obustavljanje lova, do utvrđivanja broja jedinki pojedinih vrsta u šumama Crne Gore.
Nadam se da će crnogorske šume oživjeti i da ću divlje životinje moći da vidim golim okom dok planinarim. Nadam se i da će država sljedeći put ako i kad neko nađe mladunče ili kad neka divlja životinja bude mimo zakona uvezena u Crnu Goru, imati uspostavljen mehanizam i protokole djelovanja.
I nadam se da će neko konačno utvrditi kako je vlasnik stana u podgoričkoj Vektri došao do kože medvjeda koju je prvih dana proljeća izbacio na terasu, da je osunča. Znate, mrtvi medvjed se ne budi iz zimskog sna…
A živima, nadam se da ćemo naučiti, ne treba dodatno otežavati život u divljini… Da to naučite, još jednom preporučujem da pogledate Diznijevu priču o Skaj, Skautu i Agnes…
Jer, dok ne naučimo lekciju, mi smo veći “međedi” od medvjeda…
Bonus video:
