Kod savremenih varvara stvari se ne dešavaju stihijski. U pripravnosti su. Planiraju, rijetko probijaju rok i rijetko šta može pobjeći njihovom sudu. Svaki novitet doživljavaju kao novi izazov: agresija žudi za stalnim samopotvrđivanjem. Pametna klupa u Nikšiću nije potrajala ni mjesec dana. Izložena i krhka, isuviše je provocirala. Oni koji su je montirali uzalud se žale – zaboravili su da je oslanjanje na propise navika idealista, zaboravili su na vladare iz sjenke. Kontradiktornost je neumoljiva. Pametna klupa nema što da traži među glupacima.
Slično prolaze i ljubitelji Gorice. Zoko i Mladen tri puta postavljaju informativnu tablu, koja se drznula da onako upadljivo stoji na prometnom mjestu. Dvaput su od nje ostajali samo uglovi kroz koje je ekserima bila pričvršćena za noseće stubove. Praznina na mjestu nekadašnjih korisnih informacija odlična je slika stanja javne kulture – praznina u glavi traži objekte identifikacije. Najnovija, ojačana tabla prkosi već par nedjelja. Vjerovatno je samo pitanje vremena kad će i nju obraditi. To je neravnopravna utrka onih koji vole i onih koji mrze: stvaralački entuzijazam se brže troši od agresije jer je oduvijek bilo lakše srušiti nego napraviti. Herostrat je odabrao prečicu do slave.
Destruktivnost je u toj mjeri postala nesputana da se komotno može posmatrati kao ideologija koja se kod nas najdosljednije primjenjuje. Neovarvarizam, kako bi je nazvao Cvetan Todorov. Ona danas presudno oblikuje svijet u kom živimo, i to po kratkom postupku. I njoj je, poput svakog drugog zla, potrebno konstantno proširenje područja djelovanja. Pojavljuje se u vidu refleksa na svaki pozitivni nadražaj. Svježa fasada će biti išarana, tek zasađene biljke iščupane, klupe polomljene, svjetiljke obezglavljene. Kad primijetim da fali poklopac od šahte to više i ne uzimam kao nešto loše, krađi je prethodila ekonomska dosjetka. Zastrašujuće je što svuda oko sebe vidimo tragove destruktivnosti koja je sama sebi cilj. To govori o dubokom, okoštalom problemu, o patologiji ogromnih razmjera. Svijet po mjeri destruktivaca je siv, zabetoniran, beživotan, analogan svijesti koja ga projektuje.
Kad situacija izmakne kontroli, primoran si da razvijaš vještine izbjegavanja i kamuflaže. Novi varvarizam ne udara samo na mrtvu prirodu. Moraš naučiti da prepoznaješ simptome javne agresije, jer u protivnom treba uvijek da budeš spreman na rizik. Davno sam raskrstio s vaganjem da li ću ispasti „pizda“ ako odlučim da zaobiđem potencijalnu opasnost. I osjećanja prolaze svoj evolutivni put, ono što se smatra kukavičlukom može biti i taktičnost, kao rezultat procjene kakvi su ti izgledi. Šetali smo, tako, ka pješačkom mostu. Još iz daljine smo uočili da je pod opsadom dvadesetak momaka koji su urlikali, udarali se, tresli nesrećnu konstrukciju. Nije mi trebalo mnogo pa da predložim promjenu rute. Kad sam čuo njeno pitanje „A zašto?“, strpljivo sam joj predočio kako su velike šanse da bismo iskusili poznatu golootočku tekovinu, takozvanog „toplog zeca“. Prihvatila je moj predlog, a ja sam ipak, da bih ublažio predstavu o sebi kao kukavici, dodao: „Ima Podgorica još mostova.“
Rješenja ni na vidiku. Sve i da je sistem javne bezbjednosti tačan kao sat, sve i da u roku od pet minuta policajci doakaju svim rušiteljima, tu se ne staje na put pojavi novog varvarizma. Kazneni sistem je takav da očekuje kako će vrijeme učiniti svoje. Zatvori krivca, izoluj ga iz atmosfere u kojoj je mogao da neometano demonstrira svoju agresivnost, pa će agresija poput nekog otrova isteći iz njegovih arterija. Praksa pokazuje da se destruktivni nagoni ne guše u uslovima danonoćnog nadzora i stiješnjenosti zidovima. Oni samo ulaze u standby režim. Poslije često slušamo žalopojke o ponovnim svinjarijama nekadašnjeg zatvorenika, skockan je čak i izraz „višestruki povratnik“. Kao zvijezda koja je, usljed nesrećnih okolnosti, privremeno bila skrajnuta sa scene. I dok se o naročito uspješnima raspredaju legende, jedina promjena u zatvorima jeste priliv novog „materijala“. Suštinske promjene nema. Zarobljenicima je serviran jednoličan, automatizovan i parazitski način života, što ni po čemu ne predstavlja drastičan otklon od vremena provedenog na slobodi. Zatvori zbog toga kod mnogih imaju kontraefekat: besplatno jelo i piće, teretana, zabavni sadržaji i druženje sa sličnima − akumuliranje energije za nove poduhvate.
U Americi se decenijama vode polemike o učincima kazneno-popravnog sistema. Nešto ne štima – u najvećoj svjetskoj demokratiji osuđenici čekaju red pred rešetkama. Kapaciteti su popunjeni, a nasilje ne jenjava. Ovaj fenomen zakrčenosti govori da zatvori samo kažnjavaju, umjesto i da popravljaju. Greška je u temelju.
Bilo je i primjera dobre prakse. Robert Straud je prvobitno bio osuđen na smrt, a potom mu je predsjednik Vudro Vilson preinačio kaznu na doživotnu robiju. Jednog dana, Straud je pronašao gnijezdo s tri povrijeđena vrapca. Uzeo ih je sa sobom u ćeliju i tamo ih dugo njegovao. Na kraju je uspio ne samo da ih izliječi, već ih je pripitomio i pratio kako odrastaju.
Pošto je zatvorenicima bilo omogućeno da drže kanarince, Straud je razvijao svoje interesovanje tako što je vremenom širio „ptičiji fond“. Njegova samica ubrzo je postala pernati raj. Upravnici su u početku bili oduševljeni što mogu da se podiče progresivnošću ustanove. Pred njihovim očima nekadašnji nasilnik pretvarao se u posvećenog i nježnog čovjeka. Počeli su da mu pomažu, opremajući ga kavezima i medicinskim priborom. Straudovo zanimanje za ptice preraslo je u pravi fanatizam. Sati provedeni u pomnom izučavanju rezultirali su knjigom o bolestima kanarinaca, koja je u to doba bila značajan doprinos ornitologiji. Međutim, kasniji upravnici nijesu blagonaklono gledali na činjenicu da se ustanova strogog imidža, koja prvenstveno treba da utjeruje strah u kosti, pretvara u zoološki vrt. Saznanje da Straud zloupotrebljava hemikalije kako bi dobio alkohol bio je samo okidač za uzbunu. Prebacili su ga u Alkatraz i zauvijek odvojili od jedinog svjetla njegovog zatvoreničkog života.
Robert Straud nije mirovao ni u najozloglašenijem bajboku na planeti. Ogorčen hladnokrvnošću „nadređenih“, bacio se na pisanje opširne istorije zatvorskog sistema u Americi, počev od kolonijalnog doba. Iako svjestan svoje krivice, iako spreman da bespogovorno grize zasluženi mrak, pogađalo ga je to što ni moderne kaznionice ne daju šansu, što, paradoksalno, iz čovjeka isisavaju čovječija svojstva. Umro je sam, nezadovoljan i odbačen. Vjeru u čovječanstvo nije mu povratila ni ogromna pažnja koju je izazvao u američkoj javnosti, čemu je doprinio film „Ptičar iz Alkatraza“ sa Bertom Lankasterom u glavnoj ulozi. Iako je decenijama bio u procesu rehabilitacije, nije mu bilo dozvoljeno da je izgura do kraja. Rigidni mehanizmi gluvi su za pitanja duše. Onoga koji je bio na dobrom tragu skrajnuli su s puta. Zatvorenik je prevazišao svoje tamničare, a oni mu to nijesu mogli oprostiti. Zavrijedio je duplu kaznu.
Straudov slučaj pokazuje da i za najokorelije nasilnike ima nade. Dvostruki ubica je i bez svijesti o tome, kroz brigu o drugim bićima, kroz spašavanje brojnih života, spoznao svoju grešnost. Prepustio se dobrom djelu kao jedinoj istinskoj protivteži agresiji. I davao je smisao ideji utamničenja, tjerao nadležne da budu fleksibilni, da ožive pojam rehabilitacije. Rehabilitatio − vraćanje dobrog glasa, časti, dostojanstva. Kad bi nasilnici spoznali kontrafilozofiju, filozofiju kreativnosti, kaznene metode bi konačno mogle napustiti formalne okvire i krenuti ka suštini. Jedino tada bi se i mogla ostvariti misija velikog preobraćivanja. A ljepota bi tek onda mogla da pusti korijen.
Bonus video:
