Barskim mališanima zimski raspust uljepšao je snijeg. I ne samo njima. Pao je 11. januara uveče i izmamio na ulice djecu, ali i starije, koji su poželjeli da se, kad im se već ukazala prilika, vrate u djetinjstvo. I u njihovo vrijeme u Baru je znao da padne snijeg, naravno, rijetko, ali nešto češće nego u 21. vijeku. Najjednostavniji, opipljivi, povratak u prošlost (a svaki povratak u mlađe dane prija) bio je preko grudvi. I bilo je simpatično vidjeti kako se grudvaju neki sredovječni bračni parovi, uz ciku i smijeh, taman kao dječaci i djevojčice pored njih.
Bijeli pokrivač je, pretpostavljam, u gradovima na sjeveru Crne Gore napast, u Baru je bio i ostao atrakcija. Ovaj se održao manje od 24 časa, ali je ispunio svoju misiju.
Meni su prva asocijacija na snijeg stihovi Vjekoslava Majera: “Snijeg se topi, sve se topi, moja draga. Naša mladost, naša snaga, sve se topi...”
* * *
Pretrpjeli smo zimski udar. Traumatičan je bio svaki odlazak iz one jedine zagrijane prostorije u ostale. Prvi put sam (da li zbog godina, da li zbog hladnoće?) spavao sa čarapama na nogama i kapom na glavi.
U mnogim domovima satima nije bilo struje. A prva pomisao većine građana bila je: ”Dobro je, kod nas je ima!” Sve manje je empatije među nama.
* * *
Moja draga koleginica Nedeljka Cica Pavlović otišla je u penziju. Od 1. januara najstariji sam novinar u Radio Baru, a kao da je juče bilo kad sam, sav isprepadan, prvi put stao za mikrofon kao spiker. Otada je prošlo ravno 30 godina. Parafraziraću Irvina Jaloma iz njegove nove, odlične knjige “Jedan dan i druge priče o psihoterapiji“: Pitam se kako sam došao do toga da imam toliko godina. Uvijek sam bio najmlađi – u razredu, u šahovskoj ekipi, u košarkaškom klubu „Gimnazijalac“, u porodici, a sad sam, iznenada, najstariji, gdje god se okrenem: u porodici, na poslu, u „Spičanskoj svadbi“, u optici kod kumare Mića, u „Braceri“ i “Paskućiju”...
Ne mogu da se naviknem na to.
* * *
Na dva barska sajta “Jedru” i “Barinfu” pročitao sam dva dobra teksta. Prof. Vesna Pavićević pisala je s mjerom, bez patetike, o nekim ljudima koji nisu dočekali 2017-tu i zaključila da je stid jedino što bi trebalo da osjećamo na razmeđi dvije godine, a pjesnik Senad Karađuzović pisao je o svom bratu Denisu, najpoznatijem barskom oriđinalu. Nema tog motorizovanog Baranina kojeg Denis nije zeznuo svojom pištaljkom na semaforima u centru grada. Vozači automobila sa registarskim oznakama van Bara bili su mu posebna (i laka) meta.
I sam sam se nekoliko puta ukočio očekujući namrgođenog policajca i, potom, nasmijao kad mi Denis, uz karakterističan šeretski osmijeh, rukom da znak da nastavim put.
* * *
Nedjelja, drugi dan Božića, podgorički aerodrom...
Mnogo mladih ljudi stoji u redu da čekira kartu za evropske metropole. Okolo majke grozničavo razmišljaju da nisu što zaboravile da spakuju; očevi, kao, nezainteresovano gledaju u putnike, a misle: “Kako ovo brzo prođe...“, dok sestre i braća usiljeno pokušavaju da budu duhoviti. Koji minut kasnije, ispred posljednje kontrola u aerodromskom holu, pljušte suze na sve strane.
Vrijeme je da Crna Gora zaustavi odlazak svojih najboljih i najpametnijih djevojaka i mladića.
* * *
Ljudi su, po definiciji, egoisti: samo o sebi vode računa. Jednu istu ličnost dva slično obrazovana i vaspitana čovjeka okarakterisaće dijametralno suprotnim riječima, zavisno od toga kakav je bio prema njima. Dovoljno je da nam neko učini neku sitnu uslugu, pa da o njemu govorimo sve najbolje ili, sa druge strane, da nam je, iz ko zna kojeg razloga, uskrati, pa da ga ne može oprati sva voda Jadranskog mora.
Lako i ishitreno donosimo (pogrešne) sudove i zaključke...
* * *
Kakva je stvarna ekonomska situacija u Crnoj Gori moglo se najbolje vidjeti u ponedjeljak 9. januara kad je najavljeno da će benzin od ponoći da poskupi i to malo više nego obično. Kolone automobila zaputile su se ka benzinskim pumpama po sibirskoj hladoći. Vozači su strpljivo čekali u redu da uštede maksimum tri-četiri evra.
* * *
Crnogorska opozicija ima, po mom mišljenju, samo dvije opcije: ili da uđe u vlast ili da bojkotuje parlament do novih izbora, zapravo, sve dok ne osvoji vlast.
Više su na demistifikaciji vlasti učinili ministri opozicije u vladi izbornog povjerenja za tri mjeseca, nego poslanici u čitavom prošlom mandatu. Osim toga, svojim primjerom su pokazali kako bi vlast mogla transparentno da se obavlja.
Istina, znali su da im je mandat veoma ograničen: pitanje je kako bi se ponašali da su imali pred sobom sigurne četiri godine.
* * *
U Beogradu je preminula moja sestra od tetke Ljiljane Ilinčić Frančišković, u pedeset devetoj godini.
Nedavno je jedna od najljepših ulica u Baru, koja vodi do hrama Svetog Jovana Vladimira, dobila ime po proti Pavlu Radunoviću. Ljiljana je bila prvo dijete Dušana i Borke Ilinčić, rođene Radunović, i drugo unuče tog glasovitog sveštenika.
Pominjem njenog djeda po majci, jer smo se u njegovoj popovskoj kući u Baru okupljali kao djeca o Božiću, Vaskrsu i Nikoljdanu. Tu smo sanjali snove o onome što bismo željeli da budemo.
A Ljiljana je oduvijek znala da će da bude ljekarka. I logično je bilo da poslije osnovne škole i gimnazije u Ulcinju, kao odlična, darovita i uzorna po svemu, upiše Medicinski fakultet u Beogradu. I još logičnije da ga završi u roku, uz visoki prosjek. I ta profesija je nekako pristajala uz nju, jer bila je spremna da pomogne bilo kome, u bilo koje vrijeme.
Jalom kaže da je smrt samo vraćanje u ono stanje kad nas nije bilo. Ljiljana se, vjerujem,vratila u svoj Ulcinj, u onu zgradu na Pristanu, u onaj raj, u kojem je bila okružena ljubavlju kao malo ko. Odatle je krenula u život, u trijumf, zaustavljen neočekivano, upravo kad je trebalo da uživa u plodovima svog poštenog bitisanja, i kod kuće, sa svojom lijepom porodicom, i na poslu, gdje je bila uvaženi specijalista transfuziolog i primarijus.
Bonus video:
