Manitovac

Bio je trezvenjak. U ratu je prišao partizanima. Odabrali su ga za kurira, posao koji se povjeravao posebno pouzdanim ljudima. Onima koji čuvaju tajnu po svaku cijenu i koji sve uzimaju s rezervom. Trezvenjak je bio i u najbukvalnijem smislu – nije volio da pije. Uvijek tačan, precizan, kadar da u po noći razdvoji stvarnost od privida. Profil koji ne poznaje „onostrano“. I mada se tokom ratova nagledao svega, ponajviše onoga što mozak instinktivno svrstava u nemoguće, tek ga je jedno međuratno veče natjeralo da posumnja u neprikosnovenost „zdravog razuma“. S rođenim bratom Majom išao je na sijelo. Bila je zimska noć: mjesec im je pomagao da naziru put, s čije se lijeve strane uzdizalo brdo, a desne pružala poljana. Znali bi stići sve i da je bio mrkli mrak. Koraci su im pamtili putanju, kosine, uspone. Ko zna koliko su samo sati potrošili kaskajući od Krsca do Nikšića i nazad.

Te noći uslovi za pješačenje bili su idealni. Gotovo da im je bilo žao što se bliže cilju. Disali su duboko, mirisali mraz, pjevušili, posmatrali mjesec i zvijezde.

Odjedanput su stali kao ukopani. Pred njima se ukazala ženska silueta. Iskrsla je s lijeve strane džade i polako otklizila u tminu poljane, ni jednog trenutka ne dodirujući tlo. Licem je bila okrenuta ka njima. Gledala ih. Kako je došla, tako je i nestala. Susret nije trajao više od nekoliko sekundi.

„Matija, viđe li ti ovo?“, poslije dugo vremena oslovio ga je po imenu.

Tajac.

„Viđeh, Nikola.“

Požurili su. Sad su željeli da se što prije domognu sela. Ni riječi da izuste do kraja puta.

Sjutradan je Majo pao u postelju. Niko nije znao što mu je. Hvatala ga je groznica, tonuo je u bunilo, tijelo mu je gorjelo. Ljekari su se krstili nad njim, što je bio znak da se pozovu oni kojima je to posao. Svi su bili ubijeđeni da se s dušom rastaje. No, nakon nekoliko nedjelja, ustao je iz kreveta kao da mu ništa nije bilo. Doživio je duboku starost, a da nije imao većih problema sa zdravljem.

Dok je bdio nad bratom, Nikola je ćutao. Na pamet mu nije padalo da ispriča šta su vidjeli one noći – ubjeđivao je sebe da mora postojati realno objašnjenje, mada ga je opsijedala slika čovjekolike izmaglice i bratovog užasnutog lica. Kasnije je pred najbližima potanko rekonstruisao susret. Prvi put doveo je u pitanje svoju uračunljivost. Radije je birao da poništi epitet vječitog trezvenjaka, nego li da prihvati trabunjanja lakovjernih. Uprkos tome, teško mu je bilo da ide protiv sebe zarad sklapanja kompromisnog scenarija, jer – imao je svjedoka. Matija se kleo da je sve to istina. Iskazi su im bili identični. Lokalni ezoteričari, je l' dao bog, jedva dočekali da upru prstom u vještice, demone i razne druge sablasti; zalud, braća nijesu htjela da čuju za nešto takvo. Svaka priča o zagonetnom susretu završavala se njegovim opisom. Ni makac dalje. Tamo gdje je rasuđivanje dospjelo u ćorsokak rađala se mitologizacija s kojom nijesu željeli da imaju posla. Arhivirali su nepoznanicu kao što se astronomi, i pored neutažive želje da razumiju, mire s beskrajem svemira.

Nikola je kasnije ispričao Blagoju, a Blagoje meni. Na prvi pogled može djelovati kao prenošenje bilo koje druge porodične anegdote, ali ima tu prizvuka neke veće važnosti. Ono što je upamćeno traži svoje mjesto i u budućnosti. Bori se za opstanak kroz nova tumačenja. Ni ne čudi što ima onih koji se ne uzdaju samo u pamćenje, već zapisuju, konzerviraju djelove prošlosti. Stvaraju vremenske kapsule. Na narednim generacijama je da im pokušaju prišiti još neko pojašnjenje, jer to je najdugovječniji civilizacijski proces. Svijet ionako počiva na misterijama.

Dušan Govedarica je jedan od onih što legendama osiguravaju trajanje. U njegovoj knjizi „Manitovac“ pronašao sam pasus koji svjedoči o đedovom iskustvu.

„Krenuli momci iz Čarađa i Krsca po površici na sijelo kod Džaverova groba. Mjesec grije ko bijeli dan. Ispred njih pojavi se djevojka. Pitaju je koja je, a ona, lijepa, izmiče. Natisnuo se Majo za njom, ona bjegulji i nestade odakle je došla. Bog ti jemac, sedam nedelja je bolovao i jedva skapulao.“

Šteta što Dule nije pisao nastavak. Imao bi materijala za sagu o horor pedigreu. Nekoliko decenija kasnije, Blagoje je noćima sanjao kako ga davi komšinicina sestra. Budio se u znoju, teško dišući.

Onda ga je usred bijela dana spopao isti osjećaj. Pogledao je prema susjednoj kući taman da uhvati kako iza žaluzina nestaju urokljive oči.

Da sam barem ja izbjegao niz. Ni dan danas ne znam kojeg su porijekla bili krici što su se jedne avgustovske noći prolamali nad Tomićima. Nijesu zvučali kao životinjski, još manje kao ljudski. U gluvo doba na verandi je utihnula graja. Muzika je nastavila da odzvanja u prazno. Marlijeva „So much trouble in the world“ dobila je jezivu konotaciju, dok su se krici nastavljali u jednakim razmacima. Gledali smo se, ćutke. Šok nas je namah otrijeznio. Pokupili smo se, ušli u kuću i zamandalili vrata. Suludo nam je tad djelovao plan da se zanoći pod vedrim nebom.

Očevidaca koliko oćeš. Opijenost je samo izoštrila čula. Bez objašnjenja su još uvijek i Dražen, Damir, Goran, Isidora, Bilja, ali i naša domaćica Sandra, što nam je dodatno raspirilo strah. Mislili smo da ona mora znati s čime imamo posla u rejonu od Jezera do Paštrovske gore. Ne mirimo se s tvrdnjama iskusnijih poznavalaca crmničke faune. Grehota je svaljivati krivicu na nekog zaljubljenog čaglja.

Naravno, klonim se istine jer mi je izazovno živjeti u iluziji da sam „nastavljač“. Blagoje je za svaki osim za svoj slučaj imao racionalno objašnjenje. Kao i Nikola. Doživljenoga se čovjek teže oslobađa. Komunistu je ta nemoć još više proganjala. A kako i ne bi. Jednom se po mećavi sâm probijao nekoliko desetina kilometara kroz planine, da bi dostavio važnu poruku štabu. Slaba vidljivost, hladnoća, glad i umor – svi preduslovi da se pojavi kapitalna prikaza. Možda ju je nagonski i očekivao, prisjećajući se događaja iz prošlosti. Možda je mislio da je pravi momenat za još jedno, pravednije suočavanje. No, najveća zagonetka je ona koja se više ne ponovi. Ponavljanje bi joj krunilo zagonetnost.

Priviđenje koje napada iz zasjede ostavlja na svijesti ožiljak sumnje do kraja života. Uzalud su decenije oporavka u okrilju najoštrije izvjesnosti. Nijedan melem tu ne pomaže. Biće da je sudbina onih koji su zavisni od „ovozemaljskih“ objašnjenja da se opeku makar jednom u životu i zanijeme pred nepoznanicom. Čisto da ne zaboravljaju kako je svaki um ograničen.

Valjda zato i toponimi ostaju vjekovima nepromijenjeni. Podsjetnik su na varljivost svijeta kojeg nastanjujemo. Nikšić je poznat po Manitovcu. A u Dušanovoj i mojoj Goliji proći ćeš Zlostupom, Bezdanicom, ugledati u daljini Manite grede i osjetiti ledeni dah iz Zmajeve pećine...