Nestanak Ognjena Rakočevića otvorio je priču o tome da li se i koliko naša država brine o ljudima koji boluju od autizma i njihovim porodicama. Iz Udruženja osoba sa autizmom kažu da je stanje daleko od dobrog jer nema specijalizovane institucije koja se bavi ovim problemom, fali stručnog kadra a još nije napravljen ni registar broja autističnih osoba.
Osobe sa autizmom u Crnoj Gori prepuštene su svojim porodicama, zbog čega život nikome nije lak, kaže Tatjana Selhanović, majka 35-ogodišnjeg autističnog sina.
“ Za mene je njegov život najvredniji na svijetu, a imam još troje djece. Da li je bilo lako u ovoj sredini-nije. Ja nisam manja majka od onih koji kažu uživajte sa svojim autističnim djetetom. Mora svako da vam pomogne, vjerujte da vam treba sva pomoć ovoga svijeta. Potrebne su i institucije..” kazala je Selhanović.
A naša država se ne može pohvaliti specijalizovanim institucijama za prihvat i liječenje autistične djece. Štaviše, kada ona porastu i pređu 27 godina, mogu boraviti samo u Komanskom mostu u kojem se nalaze i osobe sa ostalim psihofizičkim smetnjama, a do tad im pomažu dnevni centri za osobe za smetnjama u razvoju. I dok roditelji autistične djece u Crnoj Gori vape za Centrom za autizam, u svijetu se razvijaju moderne tehnike kojima se poboljšava njihova bezbjednost ali i olakšava život.
“ U svijetu već imate čipovanje, bedževi, majice jer se shvatilo da morate da preventirate nešto. Kod nas da ne pričamo o čipovanju jer mi nemamo čip u glavi, jer se mi još bavimo nekim kategorijama čojstvo i junaštvo.. Postoji mnogo metoda, za dosta toga mi smo krivi jer ne mogu da shvatim da možemo da posmatramo da nam je Psihijatrijska klinika u 21. vijeku još uvijek gdje je. Sve dok nama neke stvari ne smetaju i nemate hrabrosti, e to je ono što fali lokalnoj zajednici.“ istakla je Selhanović.
Selhanović upozorava i na manjak stručnog kadra koji radi sa autističnom djecom. Nemamo ni registar oboljelih od autizma, a cifra se posljednjih godina povećala.
“ Crna Gora nije Kina, to može da se napravi, kad izabrani pedijatar nešto prepozna može odmah da ukuca.. Ako se hoće može za jako kratko vrijeme da se napravi registar. “ objasnila je Selhanović.
Roditeljima kaže Selhanović nije lako da se suoče sa bolešću djeteta ali što prije shvate da im je pomoć neophodna, život će svima biti lakši.
“Prvo pedijatar a onda da dijete što prije uključite u tretman I priznati pred sobom da je vaše dijete dijete sa posebnim potrebama. Već ima puno medikamenata koji značajno mogu da poboljšaju stanje, od načina ishrane, terapije, ranog rada..“ zaključila je Selhanović.
Oboljeli od autizma su nepredvidivi i najčešće hiperaktivni, zbog čega rad sa njima nimalo nije lak. Autizam se javlja kod djece do druge godine, a podrazumijeva smetnje i u fizičkom i u psihičkom smislu.
Bonus video:
