„Fani i Aleksandar“ označio je Bergmanov povratak “na velika vrata” u Švedsku poslije egzila u Minhenu, gdje je Bergman živio između 1976. i 1982. godine, zbog problema sa porezom u Švedskoj. Bila je to “velika poreska drama” koja se završila srećno po Bergmana, a i po sve ljubitelje Bergmanovog filma. Bergmanov prijatelj Ćel Grede, pitao je Bergmana zašto je on uvijek pravio melanholične filmove kada je činjenica da je on sam, (naizgled) bezgranično uživao u životu, na šta je on odgovorio: “Ali, zapravo i u srećnim periodima, redovno su se javljale i teške misli. Možda je to zato što kreativni sokovi brže teku kada je duša uplašena”. Bergman je i ovaj svoj “filmski testament” zamislio 1978. godine, u kritičnim trenucima svog poreskog izgnanastva. Ovo djelo je ujedno i kraj njegovog filmskog stvaralaštva.
Bergmanu je puno nedostajala Švedska i teško se privikavao na pomisao da se možda nikad više u nju neće ni vratiti, mada se u dubini duše ipak nadao povratku. Zato je 1979. godine spontano počeo da piše scenario za „Fani i Aleksandar“. “Scenario se pretvorio u svojevrsni filmski krešendo. Scene su smjenjivale jedna drugu, obim materijala je samo rastao. Kao da sam pronašao nalazište nafte i iz bušotine je odjednom potekla nafta, ili već šta je izašlo. Ideje su pokuljale kao gejzir”, napisao je Bergman u svom radnom dnevniku.
“Jedino kroz igru mogu da prevaziđem strahove, rešim se napetosti i trijumfujem nad uništenjem. Najzad želim da predstavim svu tu radost, koju ja uprkos svemu nosim sa sobom, koju sam tako rjetko i tako slabo pokazivao u mom radu. Prikazati preduzimljivost, ljepotu življenja, dobrotu. To ne bilo tako loše, makar samo ovaj put”, piše Ingmar Bergman na kraju svog autorskog rada na filmu.
Ujedno je i optužnica protiv njega bila povučena, te je bio oslobođen svih optužbi. “Za Bergmana turbulentne sedamdesete godine prošlog vijeka, bližile su se svom kraju i on se mogao nadati bogatoj žetvi“, piše Mikael Tim o Bergmanovim povratku u domovinu. Svi su ga pozivali da se vrati, a od direktora Švedskog filmskog instituta dobio je gotovo neograničena sredstva ovaj film.
Uprkos najboljim glumcima, toj odanoj Bergmanovoj glumačkoj familiji, kojom je bio godinama okružen i činjenici da je opet svoj na svome i da opet stvara na maternjem jeziku, Bergman je bio svjestan da bez idealne filmske tehnike definitvno nema ni filma: ”Čuda se ne događaju. Uvijek na kraju aparati i poneka psovka urade sav posao”.
Međutim, kako je snimanje odmicalo Bergman je bio sve veseliji, a zastava Švedske se pojavljuje u filmu „Fani i Aleksandar“ čak dva puta. U intervjuju Rafaelu Šargelu Ingmar Bergman je izjavio: “Moram reći da se osjećam izuzetno mnogo kao Šveđanin. Jedino ovdje mogu da živim, a ne negdje drugo, makar i na kraće vrijeme. Ja imam svoje korjene u ovoj zemlji. Mi možemo naći svoje pretke sve do šesnaestog vijeka, pa i dalje. Tako da ja ovdje živim sa svojim korjenima. Nemam ni najmanjih problema da razumijem kako mi ovdje reagujemo, zašto neke stvari idu dobro, a neke loše. I to volim. Takođe, na određen način volim i naše kompromise“.
Seriju "Fani i Aleksandar" gledajte utorkom od 20 sati, samo na TV Vijesti.
Bonus video:
