U Meseru ili Centru tehničkih gasova, sada već zaboravljenom pogonu Željezare, Velimir Nikić je proveo cio svoj radni vijek. To mu, ipak, nije obezbijedilo mirnu starost, jer pravo na penziju nije ostvario.
"Ja redovnog staža imam 30 godina i jedan mjesec. I godinu sam imao primanje 77 eura sa biroa, a od tada nemam ništa. Evo tri godine traje moja patnja i moja suva kora hljeba koju sam zaradio. Ne tražim da mi niko ništa pomogne, samo ono što sam zaradio za moju maloljetnu đecu", priča za TV Vijesti Velimir Nikić, bivši radnik Messera.
Njemačka kompanija koja je pogon uzela u zakup 2009. godine sa namjerom da se zadrži trideset godina, bezmalo je najurena kada je nakon stečaja Željezaru preuzeo turski Toščelik. Za Velimira i preostalih 14 radnika Mesera tadašnja stečajna uprava nije htjela ni da čuje.
"Kad je uveden stečaj u Željezari, mi smo konkurisali za socijalni program tamo, ali gospodin Perišić je tada rekao da smo mi druga firma. Da bi 2012. godine zajedno sa Vladom prodao naš pogon- Centar tehničkih gasova, prodali TOŠ čeliku, a nas su izbacili na ulicu", kaže Nikić.
Sa ulice su počeli štrajk glađu pogođeni što nijesu tretirani kao i ostali radnici Željezare. Neočekivano, kaže Velimir, dočekali su da ih ispoštuje stranac, dok su im domaće institucije sistema uz povremena obećanja držale zatvorena vrata.
"Od njemačke firme dobili više nego dovoljno. Oni su nam isplatili otpremnine od 13000 eura, na čemu sam im ja zahvalan, uz rješenje đe se navodi da nas mora otpustiti zbog uvođenja stečaja u Željezaru i oduzimanja imovine od strane stečajnog upravnika."
Tražeći beneficirani radni staž i odlazak u penziju, dočekali su decembar 2014. godine odnosno izmjene i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju gdje je za radnike u metalskom sektoru omogućeno penzionisanje po posebnim uslovima. Kad je vidio da su još na snazi tiha obećanja od strane Predraga Boškovića tadašnjeg ministra rada i socijalnog staranja, Velimir je bio za konkretniji vid borbe za svoja prava, dok su njegove kolege od juna prošle godine izabrale da se gotovo svakodnevna okupljaju pred Vladom, krijući se od očiju javnosti.
"Ne znam ja kako štrajkuju. Meni se to ne sviđa, bez javnosti. Što, boje se nekoga da ne uvrijede za svoja prava. Od pomoćnika do ministra, od ministra do savjetnika, samo zamajavanje i ekonomsko uništavanje.", kaže Velimir.
Posle više sastanaka održanih tokom prethodnih godina, Velimira i kolege, kako saznajemo, u ponedjeljak očekuje susret sa Zoricom Kovačević, ministarkom rada i socijalnog staranja, od koje se nadaju da će ih posle trogodišnjeg čekanja penzionisati.
Bonus video:
