U zemljama poput Crne Gore i Srbije uspješna borba na suzbijanju korupcije moguća je jedino ako postoji raširena svijest o njenim razornim efektima, jasna politička volja, odgovarajući normativnoinstitucionalni okvir i jedinstvena i koherentna antikoruptivna strategija, uključivši monitoring i evaluaciju od strane nezavisnih tijela, kazao je u razgovoru za Evropski puls predsjednik Odbora za borbu protiv korupcije u Srbiji Zoran Stojiljković.
- Što su, prema Vašem mišljenju i iskustvu, ključne stvari za uspješno kontrolisanje i sankcionisanje konflikta interesa funkcionera, stranačkih fondova, zaštite zviždača...?
Korupcija i njeni brojni (prikriveni) vidovi poput sukoba interesa i trgovine političkim uticajem su poput stoglave hidre, pijavice ili, još prije, virusa koji uspješno mutira i adaptira se, recimo, demokratskom i proevropskom zakonskom i institucionalnom dizajnu. Istovremeno, više je nego očigledno da se korupcija, posebno ona sistemska, politička ili „visokonaponska“, javlja u partokratskim društvima i slabim državama u kojima je uspostavljena razorna kombinacija otvorenih mogućnosti i sklonosti ka korupciji. Antikoruptivne strategije treba da budu usmjerene na oba činioca. Mogućnosti mogu biti minimalizirane putem sistemskih reformi, a sklonost smanjena povećanjem transakcionih troškova, odnosno preokretanjem scenarija „visokadobit - nizakrizik“ u „niskadobit - velikirizik“ od korupcije.
Obaveza prijavljivanja i efektivna kontrola imovine, udjela u akcijama ili recimo, kontrola partijskih finansija i izloženost sudu javnosti praktično pokazuju šta se može učiniti djelotvornim kombinovanjem preventivnih I prisilnih, odvraćajućih mehanizama odgovornosti. Imajući, prije svega, u vidu postkomunističke zemlje, Rasma Karklins efektivnu antikoruptivnu strategiju vidi kao koherentno jedinstvo četiri faze i grupe aktivnosti gdje svaka naredna logično proizilazi iz prethodne: (1) prepoznavanje i utvrđivanje činjenica o korupciji; (2) izgradnja optimalnog pravnog i institucionalnog okvira i mehanizama; (3) funkcionalna mreža djelujućih antikoruptivnih tijela i institucija i (4)monitoring i fino podešavanje i dotjerivanje mehanizama i procedure borbe protiv korupcije.
- U Crnoj Gori je nedavno za direktora Agencije za borbu protiv korupcije izabran Sreten Radonjić koji je, kako ukazuje dio javnosti, penzionisani policijski funcioner za čijeg mandata u MUP-u nijesu postignuti pomaci u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala i koji je u prijateljskim vezama sa potpredsjednikom Vlade i zamjenikom predsjednika DPS-a Duškom Markovićem. Osim toga, Marković je kum i sa jednim od članova Savjeta Agencije koja je birala direktora, a na saziv Savjeta su dominantno uticale vladajuće političke partije. Kakva se poruka šalje javnosti ovakvim načinom izbora Savjeta i direktora Agencije u čijoj su nadležnosti konflikt interesa javnih funkcionera, finasiranje političkih partija, zaštita zviždača...?
Lični integritet i nepotkupljivost, dokazana profesionalna postignuća i nezavisnost pozicije su osnovne pretpostavke za bavljenje “antikoruptivnim poslom”. Ljudi na čelu antikoruptivnih tijela, kao i oni u savjetima ili odborima koji njih biraju, ne smiju biti imenovani od strane izvršnih organa vlasti, niti biti u sjenci bilo kojeg centra političke moći. U suprotnom, čitava antikoruptivna priča se svodi na demokratsko šminkanje poretka i “proizvođenje “ analiza i izvještaja po kojima živimo u paralelnim svjetovima. Rezultat su onda logično neprepoznatljivost i nizak rejting antikoruptivnih organa i ličnosti koje ih predvode.
- Što mislite kakva će biti reakcija EU na ovo, s obzirom da je formiranje nezavisne Agencije bio jedan od glavnih uslova za napredovanje Crne Gore u poglavljima koje se odnose na vladavinu prava?
Koliko ja poznajem stvari i predstavnici evropskih institucija vrlo brzo počnu da pokazuju sve manje strpljenja za porođajne muke novih institucija, uključujući “lokalne specifičnosti” po kojima u Crnoj Gori teško možete da budete na nekoj poziciji a da niste u brojnim kumovskim, prijateljskim ili rođačkim vezama. Borba protiv korupcije traži znanje i posvećenost, spremnost da budete predmet omraze i rezervi od strane moćnih, nerijetko i nerazumijevanja najbližih, a ne tek političko surfovanje na talasima vlasti uz zaglumljivanje i treniranje strogoće nad “političkom boranijom”.
- Iz ugla Crne Gore, Savjet i Agencija za borbu protiv korupcije u Srbiji imaju konkretne rezultate kada je riječ o njihovim nadležnostima. Tako ste objavili i izvještaje o spornim donacijama vladajućeg SNS-a Aleksandra Vučića. Objasnite nam, u najkraćemo, kako funkcioniše Savjet i Agencija u Srbiji i što su njihovi najveći izazovi?
Srbija je još uvijek, i pored raširene antikoruptivne političke retorike i najavljenih, započetih a još nezavršenih sudskih procesa za djela korupcije, visokokoruptivno društvo u kome se politička elita, bar dok je na vlasti, često odnosi ignorantski prema nezavisnim državnim organima i pravu javnosti da zna sve o poslovnim ugovorima države ili privatnim poslovima i vezama političara koji bi mogli da ugroze javni interes. Nažalost, klasični državni organi poput policije, tužilaštva, ali i sudova još uvijek “nisu imuni” na izazove ispunjavanja očekivanja ljudi sa vrhova vlasti i piramide ekonomske moći.
No, poslije pet godina postojanja Agencija, njena direktorka Tanja Babić i Odbor su svojim integritetom i doslijednošću uspjeli da u velikoj mjeri kreiraju stanje u kome se imovina mora prijaviti i ne mogu se nekažnjeno gomilati funkcije ili prikrivati porijeklo sredstava u partijskoj blagajni. U kulturama poput naših to ne ide i bez efektivne represivne komponente. Da se “ne šalimo” najbolje govore i stotine podnijetih prekršajnih i krivičnih prijava, od kojih je znatan dio dobio svoj sudski epilog, kao i prijedlozi za razriješenje ministara i visokih državnih funkcionera. Ključni izazovi, zbog kojih smo i podnijeli prijedlog novog zakona o Agenciji, su ograničena ovlašćenja u administrativnoj istrazi, odnosno nedovoljna koordinacija između antikoruptivnih tijela i umreženost njihovih podataka, zbog kojih su i naše procedure i postupci nerijetko usporeni i nepotpuni. Ipak, osnovni problem koji ostaje je to što naši političari poštuju samo sud svoje partije - čitaj svog partijskog vođe, tako da recimo naš prijedlog za razriješenje funkcionera odbije ili naprosto ignoriše parlamentarna većina.
- Neki teoretičari i euroskeptici smatraju da je borba protiv korupcije na visokom nivou u stvari sukob političkofinansijkih klanova oko raspodjele kolača, pri čemu pobjeđuje onaj ko kontroliše ili može da utiče na rad policije, tužilaštva, sudova? Što mislite o takvoj definiciji borbe protiv korupcije na visokom nivou?
U vašem pitanju i iznijetim konstatacijama ima mnogo cinične istine o realnom stanju stvari i duhova po kojima je borba protiv korupcije politički isplativa i izborno naplativa, pa se onda i optužbe za nju politički instrumentalizuju. Koruptori su za nas, i medije pod našom kontrolom, uvijek oni drugi čiju krivicu nastojimo da isfabrikujemo preko “svojih” ljudi u institucijama sistema. No, još je Oskar Vajld konstatovao da su suci ljudi koji znaju cijenu svake stvari, ali ne i njihovu pravu vrijednost – resetovana i preformulisana ova misao znači da je dug put od saznanja i uviđanja činjenica do njihove promjene. U društvima poput naših neće biti ključnih promjena dok nam se ne dese snažno civilno društvo i uspravni i politički punoljetni građanke i građani.
Bonus video:
