Nekada je riječ nastavnika na času bila neprikosnovena, a danas često troše puno vremena pokušavajući da spriječe pojedine učenike da ometaju nastavu. Suočeni su s djacima koji nijesu zainteresovani za učenje, zasmijavaju ostalu djecu, koriste mobilni telefon.
Psihološkinja u O.Š. “Vladimir Nazor” ukazuje da postoje i oni koji povišenim tonom razgovaraju sa nastavnicima, sipaju im mastilo ili žvaku na stolicu, a dešava se da ih pozivaju na tuču.
"Dijete najčešće pokušava da privuče pažnju na sebe neprimjerenim ponašanjem. Vrlo je često, gotovo pa svakodnevno", kaže Ilda Marković.
Ranije primjenjivane metode, poput udaljavanja sa časa, danas su zabranjenje. Nastavnik sada obično može da napise opomenu. U Zavodu za školstvo smatraju da će svaki nastavnik, suočen sa ovakvim problemom kroz individualni pristup učeniku doći do pozitivnog rješenja.
"Pasivni učenik će sigurno u jednom trenutku poželjeti da porazgovara sa drugom da ometa čas da zabavlja drugare na koje ima uticaj i čas će odvući u smjer u koji nastavnik ne želi. Kroz otvoren, iskren i prijateljski odnos sa učenikom. nastavnik će doći do rješenja", smatra Ljiljana Ivanović.
U Udruženju roditelji ne misle da su ovi problemi tako lako rješivi, uvjereni da je potrebno tražiti mehanizme kojima bi se prosvjetnim radnicima u situacijama sa problematičnim učenicima pomoglo.
"Mora postojati granica preko koje se ne može preći i zna se šta je autoritet nastavnika i šta je dozvoljeno, a šta ne. Nastavnicima se u takvim situacijama mora pružiti podrška kako bi rekli - dosta je", napominje Kristina Mihailović.
Psihološkinja Ilda Marković smatra da ovakvi problemi ipak dolaze iz porodice.
"Roditelji problematične djece rijetko dolaze. Obično nemaju vremena, pravdaju se da rade, da ne mogu da dođu baš u to vrijeme i ta njihova nezainteresovanost predstavlja glavni problem zbog kojeg njihova djeca prave probleme", ističe ona.
"Treba da se zapitamo da li radimo dobro, da li se mi adekvatno ponašamo i da li smo im dobro modeli, pa na taj način utičemo da se i oni mijenjaju", dodaje Mihailović.
Roditelji se pitaju i kod kažnjavanja, ali u Zavodu za školstvo nijesu imali tačan podatak o tome koliko je učenika premješteno u drugu školu, što je jedna od najstrožih sankcija.
"U osnovnom obrazovanju moguće je kao jedna od strožijih mjera prebacivanje djeteta u drugo radno vršnjačko okruženje ili premještaj djeteta u drugu školu i tu je potrebno mišljenje roditelja i saglasnot ustanove u koju se dijete prebacuje. Nemam podatak koliki je to broj, ali je veoma mali broj", kaže Ivanović.
Brojne reforme, očito je, nisu donijele odgovor na vrlo važno pitanje, kao i brojne obuke i prenošenje iskustava iz drugih obrazovnih sistema. Možda bi to mogao biti zadatak jedne od narednih reformi. Koju nećemo prepisivati...
Bonus video:
