U Crnoj Gori u 2016. godini ima organizovanog kriminala, kad se pogleda u odnosu na 2004. godinu, izjavila je u intervjuu za TV "Vijesti", predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore, Vesna Medenica. Ona je u intervju govorila i o slučaju Safeta Kalića, funkcionisanju pravosudnog sistema, praksi snimanja sudskih procesa...
Kako ste zadovoljni radom sudova? Često su Vam zamjerali da statistikom maskirate nedostatke. Šta bi u ovom trenutku izdvojili kao najveće probleme sudstva koji mogu imati štetan uticaj na interese građana?
Generalno mogu reći da sam zadovoljna radom i učinkom sudova. Uvijek postoje oni koji su nezadovoljni i uvijek mora biti kritičara, toga sam svjesna i duboko razumijem. Nikada ne mogu biti isti razlozi onoga ko prima presudu i onoga ko je koncipira i ko je sačinjava, tako da taj dio kritike razumijem. Razumijem i onaj dio naše potrebe da moramo biti što jasniji, transparentniji i određeniji i da jezikom koji će svako razumijeti damo jasne sažetke obrazloženja odluka koje su značajne i koje izazivaju pozrnost, kako vas medija tako i građana Crne Gore. Šta je sada trenutno problem u crnogorskom sudstvu i zbog čega ćemo imati sigurno nekoliko procenata, a možda i za desetine procenata lošiji učinak. Naime, mi smo počeli primjenjivati novi Zakon o sudovovima i sudskom savjetu. Na samom početku te primjene vidjeli smo te nedostatke koji će, upravo ovo što sam rekla, imati kao rezultat. Sada, kada jedan sud ostane bez sudije, iz ovog ili onog razloga, namanje dvije godine u osnovne nadležnosti treba da protekne da on dođe do tog nosioca sudijske funkcije. U Podgorici konkretno, biću određena, fale četvorica sudija. Godinu dana traje procedura njihovog izbora, odnosno 18 mjeseci njihova edukacija, jer oni su samo kandidati za sudiju. Nakon toga se popunjavaju ta mjesta. Za dviije godine, u nedostatku četvorice sudija, kakav ćemo imati rezultat – nikako pozitivan. Ako znamo da u Osnovnom sudu u Podgorici po jednom sudiji ima preko 600 predmeta, onda će imati veliki problem i porast zaostatka. A što se tiče odabira kandidata, načina kako je to zakon koncipirao, reći ću vam da sam lično strašno nezadovoljna. Ne samo ja, nego svi članovi Sudskog savjeta. A evo iz kojeg razloga: sada po novim kriterijuma i mjerilima za kandidata za sudiju može da prođe, kao što je sada prošao, kandidat koji je 10 godina studirao sa prosjekom 6, koji nije prošao ni jednu edukaciju niti inicijalnu, niti bilo koju drugu, koji ima samo šest godina staža u Osnovnom sudu od toga i porodiljsko osustvo. On prolazi kao kandidat, ne prolazi student koji ima gotovo deset prosjek, koji je magistrirao, koji poznaje jezike, koji je prošao sve edukacije i ima osam godina staža. Zašto? Sve ovo što sam rekla to se ne vrednuje. Vrednuju se dvije odluke, građanska i krivična. I dalje, koji su to kriterijumi koji se vrednuju – komunikativnost. Svi smo komunikativni. Kako može Sudski savjet da da ocjenu veću ili manju za komunikativnost? Zatim spoznaja sudijske funkcije, zatim mogućnost razrješavanja nekog spornog odnosa...To su sve nevažni kriterijumi koji, eto, na nesreću znanja, zalaganja i stručnosti daju prednost kanditatima koji mogu i sa ovakvim rezultatima svog obrazovanja da uđu u sudski sistem. To je loša poruka svim onim pravnicima koji su radili na podizanju svog znanja, svoje stručnosti, koji su pokušali graditi svoju pravničku karijeru sa velikim zalaganjem trudom i odricanjem. Oni na ovakav način nemaju šta da očekuju, jer je ovo jedna čista lutrija od koje nećemo imati koristi u sudskom sistemu. Zašto se to desilo? Desilo se zato što, u budućem procesu prijema pripravnika, moraće se vrednovati upravo ovo što sada nije vrednovano za prijem sudije. Kada se to izvrednuje i kada taj kandidat uđe u sudski sistem, znači neće moći ući bilo koji pripravnik nego onaj koji ima sve ove reference koje ga preporučuju. On će, nakon položenog pravosudnog ispita, imati ocjenu na pravosudnom i to će biti opredjeljujuće. Sada imamo taj vakum. Sada ovim novim kandidatima niko ne vrednuje njihovo školovanje. Ne možemo se složiti da je isto vrijedan onaj koji je deset godina studirao sa prosjekom šest i onaj koji je bio student godine svake godine, dobitnik nagrada kako na univerzitetu tako i grada Podgorice. Nažalost, to se desilo i to je ono što sam stalno govorila - nemojmo prihvatiti sve što se od nas traži. Mi smo specifična, mala sredina. Prilagodimo zakone onome čemu mi težimo, a to je da imamo dobar kadar koji će dovesti do efikasnog nezavisno sudstva i efektivnog u konačnom.
Cilj jedne sudske odluke trebalo bi da bude zadovoljenje prava, ali i principa pravednosti. Česte su primjedbe da to nije postignuto usvajanjem sporazuma o priznanju krivice . Viši sud je to učinio u tzv. budvanskim slučajevima i u predmetu o terorizmu u pokušaju koji je od izbora svakodnevno u fokusu javnosti. Da li se zaista uloga suda svodi samo na to da potvrdi ono što tužilastvo i okrivljeni dogovore i šta vi kao pravnik mislite o uvođenju ovog instituta na velika vrata?
Odmah ću vam reći da ovaj institut nije uveden na velika vrata. Kamo sreće da je uveden mnogo ranije, kada smo ga i propisali. Ja sam jedne prilike govorila da je to, i mi koji prefariramo kontinetalani sistem prava, i mi smo se opredijelili iz potpune koristi koje takav institut donosi. Sud u suštini ne može određivati uslove pregovaranja između okrivljenog i tužioca, oni su tu da to dogovore. Sud jeste taj koji na svojoj proceduri, kroz ročišta na potvrđivanje tog sporazuma, ima određeni broj uslova koji zakon propisuje, a koji taj sporazum mora zadovoljiti. U svim ovim slučajevima on je zadovoljen. Ja znam da vas najviše intrigira taj uslov pravičnosti, zakonitosti. Sud je sve to proučio i sud se prema tome odredio. Možda ovi sporazumi, da su se odnosili na neke druge događaje, a ima i takvih, i na neke druge počinioce, ne bi imao ovoliko komentara koliko ovaj. Ja mislim da je mnogo značajnije to što je oduzeta ogromna imovina. Gotovo 30 milona je već oduzeto, a zaplijenjeno je u iznosu od 50. Očekujem da će i ovih 20, u proceduri sudskoj, biti oduzeto tako da ne treba mnogo oko toga dizati prašine. Tačno je da svaki sporazum, na kraju kada se sve ovo završi, mora imati neku svoju analizu. Da vidimo, s obzirom što i sami kažete. Odjednom se desilo to što se desilo, a trebalo je mnogo ranije da vidimo kako se sud u tome snalazi, da li je institut pravičnosti, zakonitosti zadovoljen, pa o tome možemo kasnije i razgovarati.
Nedavno je prvi put snimano suđenje Mirku Velimiroviću i snimak je podijeljen medijima. Da li će ta praksa zaživjeti, makar na suđenjima koja su od velikog interesa za javnost?
Hoće sigurno. Mi smo sada na neki način pojačali tehničke mogućnosti takvog načina i vida praćenja suđenja. Ja očekujem da ćemo to uvijek uraditi, jer se unaprijed zna koliko ko ima posebno interesovanje ili opšte interesovanje za određena sudska postupanja i sudske predmete i mi ćemo se prema tome tako i određivati
Ove godine Rožajac Safet Kalić, njegova supruga i brat su pravosnazno oslobođeni optužbi za pranje novca od prodaje droge. To je samo jedan poznati slučaj koji bi mogao biti potvrda Vaše često iznošene teze da presude najviše zavise od kvaliteta optužnica. Da li to znači da tužilastvo nije u tim slučajevima radilo dobro svoj posao, pogotovo ako optužnice padaju u ovako važnim predmetima?
Uspješnost i kvalitet rada svakog tužioca očitava se, ne u broju potvrđenih optužnica - već u broju pravosnažno osuđenih lica. Ja ne bih govorila o propustima, ali bih govorila da očigledno tužilac nije zadovoljio ono što se od njega tražilo. Sudu nije ponudio dovoljno dokaza, niti je kvalitet dokaza bio takav da se optužba usvoji. U tom predmetu, prvostepenom i drugostepenom postupku, sud je bio istog stanovništa, što me uvjerava ne želeći da dalje elaboriram, jer će sigurno predmet doći po vanrednim pravnim sredstvima pred Vrhovni sud. Bilo šta dalje da kažem, osim da je sud bio jedinstven u ocjenjivanju - i sudske odluke i optužbe.
Šta ovakva situacija generalno govori o funkcionisanju pravosudnog sistema, čije greške ili propuste , na kraju plaćaju građani? Do sada za to niko nije profesionalno odgovarao....
U sudovima postoje kaznene odredbe, postoji onaj dio disciplinske odgovornosti koji zbog nekvaliteta sudskih odluka i nepokazanog očekivanog sudijsko učinka može sudiju i razriješiti. To ne vidim da postoji kod tužilaca. Tužiocima mogu sve optužbe da budu na kraju oslobađajuće sudske odluke, a da za to ne snose odgovornost. Mislim da svi u ovom sistemu i društvu moraju imati priličan stepen odgovornosti. Jer nešto što prođe može da ima mnogo više negativnosti za događaj koji se desio, od onoga što je naša funkcija i onoga što mi na kraju idemo dalje ne osvrćući se na ono što smo pogriješili i čime smo posledice svojim greškama donijeli.
Vi ste kao Vrhovni tužilac 2004. godine izjavili da ne znate da li u Crnoj Gori postoji organizovani kriminal, jer do tada nije postojala ni jedna krivčna, prijava ni sudska presuda za ovo djelo. Šta bi danas rekli na istu temu i , ako ste sigurni da ga ima , koliko uspješno se država protiv njega bori?
2004. i 2016. godine je veliki period za mnogo štošta, a ne za organiovani kriminal. Ima organiovanog kriminala. Dok je država jačala svoje institucije i gradila njihovu bolju konstrukciju i modalitete za borbu protiv organizovanog kriminala, nijesu ni kriminalci sjedjeli skrštenih ruku. I te kako su se znali organizovati i splesti svoje mreže, koje danas imaju posljedice kojih smo danas svi svjesni. Ne trebaju se samo protiv organizovanog kriminala boriti policija, tužioci i sudije. Svi, cijela zajednica se mora boriti protiv organizovanog kriminala jer mi svojim propustima stvaramo dovoljno povoljno polje za njihov razvoj. Svi moramo da primijetimo da se nešto dešava i to da sprječavamo u korjenu, a ne samo da sankcionišemo posljedice jer su posljedice strašno teške. Ljudski životi su u pitanju, a to je najveća vrijednost svakoga društva.
Viši sudovi su, prema objavljenim podacima, u posljednjih šest godina naredili mjere tajnog nadzora za preko dvije hiljade ljudi. Od toga je svega dva posto na kraju pravosnažno osuđeno. Da li ćete reći građanima koji nisu osuđeni da su bili prisluškivani i da li ćete uništiti te materijale?
Zakon je tu jasan i ja sada čujem taj podatak jer jednostavno ja kao predjsednik Vrhovnog suda nemam uvid u to i ne trebam da imam uvida. Sudije moraju da poštuju zakon, moraju sav materijal koji je izašao iz MTN, a nije procesuiran dalje kroz optužbu i došao do presuđenja, da unište i normalno da u proceduri obavijeste građane ukoliko to smatraju da treba. Ukoliko time ne remete neki budući dalji postupak kod tužioca odnosno policije. Ja očekujem da su oni to uradili
Evidentno je i da sudovi u Crnoj Gori imaju blagu kaznenu politiku prema počiniocima seksualnih delikata, poput silovanja. Neki od njih su kažnjavani samo prekršajnim kaznama. Da li je tu sudstvo palo na ispitu i hoće li se mijenjati kaznena politika u ovakvim slučajevima?
Prekršajno ne može niko biti kažnjen, jer mu to zakon ne dozvoljava. Ja sam skoro imala jedno pitanje, pa sam statistiku za 2016. godinu tražila i dobila podatke koji će demantovati, odnosno dati jednu sasvim drugu sliku u odnosu na ono što ste vi postavili kao vaše saznanje. Naime, u 2016. godini bilo je osam predmeta iz glave 18, znači protiv polinih sloboda. Od tih osam pet je završeno. Silovanje je bilo u pitanju u svih tih osam. Na tome se baziram, pet je završeno tri su pravosnažna, dvojica su dobila po sedam godina, a jedan je dobio četiri godine i šest mjeseci. Ako krenemo ovako i dalje, onda je to kaznena politika koja odgovara svrsi kažnjavanja. Za druge podatke, sem ovo što statistika kaže, ja ne znam i mislim da su ovo pravi podaci. Tačno je da iz ove glave krivičnih djela ima i djela gdje je kaznana politika bila nešto blaža, što je bilo predmet razmatranja na sastancima sa predsjednicima sudova gdje im je ukazano da predsjednici sudova, ne utičući na opredjeljenje sudećeg sudije, moraju na nivou suda sagledati kaznenu politiku. I za krivična djela za nasilje u porodici i za ovu vrstu krivičnih djela jer, očigledno blaga kaznena politika, ne mora biti uzročnost nastanka i nekih novih oblika ili nastavka ili povrata ovih vrsta krivičnih djela. Ali ona ima onu svoju glavnu svrhu, a to je svrha da utiče i na one koji bi se drznuli kasnije da izvrše krivična djela, a i na one koji su već počinioci. Znači specijalna i generalna prevencija svakom izrečenom kaznom mora se postići. To mora biti primarno kod svakog sudije koji se opredjeljuje za krivičnu sankciju.
Bonus video:
