Ko god od običnih građana Crne Gore ubuduće bude nasio na priču crnogorske vlasti o nacionalnom pitanju (teme tipa jezik, identitet i tako to) ili se bude divio Euro i NATO dostignućima ovoga režima, najveći je naivac i bezumnik. Poslije najava Vlade Crne Gore o budžetskoj i ekonomskoj politici u narednoj godini mislim da je svima sve jasno. Jednom riječju - sramota. Figurativno rečeno ovaj režim je podigao zavjesu na sceni pred početak posljednjeg čina našeg tragičnog komada koji se zove „Kako smo od mladih i lijepih postali bogati i bezobzirni”.
Sveto pije kafu u Beogradu, a Milo se sprema za daleke destinacije. Njihov politički okot kvazi populističkim mjerama dovršava pljačku sopstvenog naroda. A narod kao narod, vjeruje da je to što mu skidaju sa leđa kožu, za njegovo dobro. Simović ubjeđuje narod da je smanjiti njegovih hiljadu i kusur primanja za 8 odsto isto što i smanjiti sirotinjskih 190 na 140! To se, izvinite, zove izdaja sopstvenog naroda! To što ga bezobzirno pljačkaju tjeranjem u dužničko ropstvo živeći od pogane tajkunske milostinje. Dakle, ko god bude od ovog naroda ćutao i makar iz golog egzistencijalnog straha pristajao na trenutnu društvenu situaciju u Crnoj Gori, pristaje da bude rob za vjeki vjekova, on i njegovo potomstvo. Sluga i rob sinovima i braći ovih što su se sklonili sa vlasti, a svi zajedno sluge stranim patronima ove vlasti.
Dakle: Care , care, gospodare, koliko je sati? Vrijeme je da se svi skupa u oči pogledamo i odgovorimo prvo sebi na osnovno pitanje da li želimo da živimo u ovakvom sistemu vrijednosti i nepravedne raspodjele društvene dobiti? Ja mislim da pošteni odgovor na ovo pitanje dugujemo prvo svojoj djeci koja treba tek da stasaju i ostvare se u ovom društvu. Da li će naša djeca živjeti ili pobjeći iz Crne Gore, zavisi od našeg kukavičluka ili građanske hrabrosti i mudrosti da mijenjamo ovakav nakaradni sistem vrijednosti koji nam nameću braća i kumovi. I ne , nije tačno da je dovoljno promijeniti vlast drugom političkom partijom na izborima! Političke partije su samo blijede kopije partija na vlasti, to jest uslužni servisi centara moći iz sijenke. Moćnih kapitalista koji misle da drže naše živote u svojim rukama.
Care, care, gospodare, koliko je sati? Da li je Car go? Ima li ko Caru da kaže koliko je sati u Crnoj Gori? Ima li ko meni da kaže da li je Sveto Marović popio svoju kafu bez šećera i da li je vrijeme da između ostalih i on vrati ono što je neovlašteno uzeo od mene i moje djece? Ima li ko meni da kaže da li je došlo napokon vrijeme da Prva banka postane druga ili treća banka? I da mi kaže da li baš sve ćerke i sinovi dužnosnika vlasti moraju biti vunderkindi koji imaju dobro plaćen posao i luksuzne stanove i poslovne prostore? Da li ima ko da mi kaže dokle će polupismeni biznismeni, dojučerašnji šverceri, izigravati gospodu kojoj prolazi utaja poreza i druge mahinacije?
Odgovore na pobrojana pitanja i na mnoga druga koja me muče godinama tražim od svih nas. Odgovore tražim, prije svega, od mojih koleginica i kolega koji obrazuju i vaspitavaju u školama nove naraštaje ovog društva. Prosvjetljivati mlade glave naših učenika ne možemo ako nijesmo spremni sebe prosvijetliti i reći dosta je ovakvog života, Care . Vrijeme je Care da i ti pogledaš na svoj sat od sto hiljada evra. Vrijeme je Care da Ti odgovoriš koliko je sati?
Autor je predsjednik podgoričkog odbora Sindikata prosvjete
Bonus video:
