Izuzetno je važno, ako je to ikako moguće, postići barem minimalno razumijevanje Zagreba i Beograda. Jer ako se Hrvatska i Srbija dogovore rata i nestabilnosti na ovom području ne može biti
Odnosi Hrvatske i Srbije ponovo su se zagužvali, ali ovaj puta nakon dugo vremena oko zaista ozbiljne stvari. Istina u zadnje dvije godine bilo je izmjena teških riječi i uvreda na najvišoj razini.
Prvi put kada je tadašnji premijer Zoran Milanović ujesen 2015. pokrenuo trgovinski rat protiv Srbije zbog toga jer je službeni Beograd u dogovoru s Budimpeštom nekontrolirano dovodio izbjeglice na hrvatsku granicu. U sjećanju je ostalo Milanovićevo “šaraj, čovječe, šaraj” upućeno srpskom premijeru Aleksandru Vučiću kako bi ga naveo da dio izbjeglica usmjeri prema srpsko-mađarskoj granici.
I u ovogodišnjim izborima odnosi su se zakuhali nakon što je Milanović “beogradsku čaršiju” nazvao “šakom jada”. Ali sve je to ipak bila bura u čaši vode, a verbalna je akrobatika srpske strane bila upućena ponajviše domaćoj publici.
Međutim, sada se situacija ipak čini nešto složenijom. Kakav god bio, Vučić čini se zaista želi što prije uvesti Srbiju u punopravno članstvo EU. I sada se čini istinski ljut zbog toga što je Hrvatska blokirala jedno poglavlje i usporila mu ostvarivanje tog projekta koji je jedan od stupova njegova unutarnje politike.
S druge pak strane ne želi napraviti ništa oko rješavanja tih nekoliko detalja što bi s lakoćom moglo riješiti cijelu situaciju. Opet naime planira raspisati nove parlamentarne izbore koji bi išli paralelno s predsjedničkim pa smatra da bi mu svaki ustupak Hrvatskoj mogao naštetiti. Posebno u kontekstu tvrde srpske političke scene gdje je veliki dio aktera mentalno još uvijek negdje u razdoblju između prvog i drugog balkanskog rata s početka prošlog stoljeća. Naime, srpska politička elita nikako da shvati i prihvati neke političke realnosti od kojih je najvažnija ona da je vrijeme Srbije kao hegemona u jugoistočnoj Europi završilo 1991. godine.
Naravno, s hrvatske strane ima poteza koji daju prostor za grube napade srpskih političara. Nije se prošlog tjedna proslavila ni hrvatska predsjednica. Istina, situacija sa srpskom čokoladicom nije bila do kraja bez političkih problema za Grabar-Kitarović. Ali način na koji je ona na njega reagirala i kako se iz te situacije pokušala izvući doveo je do toga da nam se, i to nažalost s potpunim pravom, smije cijela Srbija - od Vučića preko Vojislava Šešelja pa do komentatora tamošnjih tabloida.
Osim toga u Srbiji, a vjerojatno i u nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije ljudima se diže kosa na glavi kada im netko iz hrvatske političke elite docira kako bi trebali ustrojiti svoju zemlju. Ili kada im se s visoka kaže da će im Hrvatska - s kojom su do jučer prvo dijelili zajedničku sudbinu u Jugoslaviji, a potom ratovali - svojim iskustvom i znanjem kao punopravna članica EU pomoći u euroatlantskim integracijama. Za koje neke od njih uopće nisu ni zainteresirane.
Situacija u jugoistočnoj Europi nije do kraja bezazlena. Tim više što se preko ovih prostora kao puno puta u povijesti prelamaju odnosi velikih sila. Putinova Rusija želi zadržati što veći utjecaj barem u Srbiji ako ne i šire, a zapad to želi pod svaku cijenu spriječiti. U cijeloj priči je i Erdoganova Turska koja preko veza s Bošnjacima želi izgraditi mostobran na Balkanu. A tu su i povratnici iz rata u Siriji. Zbog svega toga izuzetno je važno, ako je to ikako moguće, postići barem minimalno razumijevanje Zagreba i Beograda. Jer ako se Hrvatska i Srbija dogovore barem oko minimalnih stvari rata i nestabilnosti na ovom području ne može biti.
Bonus video:
