Evropska unija ni na posljednjem ovogodišnjem samitu nije našla rješenja za brojne krize sa kojima se suočava. Pritom bi trend novog nacionalizma mogao da uzme žrtve i kada je riječ o evrointegracijama.
Komplikovana i krizna 2016, za Evropsku uniju je završena samitom na kojem se raspravljalo o svim krizama i sukobima kojih ove godine nije nedostajalo: od Sirije preko Turske i Ukrajine, pa sve do migracija, finansija i "bregzita". Pravo rješenje nije pronađeno ni za jedno od tih kriznih žarišta.
Složnost je 28 zemalja-članica pokazalo samo oko sitnica, tek toliko da ne bi ispalo da se ne slažu baš ni oko čega. Ovaj samit ličio je na hod po minskom polju, gdje svako radi sve samo da ne bi napravio neku grešku. Jedino je u slučaju Sirije vladalo jedinstvo, ali i to samo zato što, uprkos dramatičnoj situaciji u Alepu, nije trebalo donositi nikakve konkretne odluke. Palo je mnogo velikih riječi, osuda, kritika i apela, ali pravi pritisak EU ionako ne može da vrši ni na koga. Čak nije moglo ni da se priprijeti novim sankcijama protiv Rusije ili Irana zbog umiješanosti u sirijski sukob, jer su se tomu usprotivile neke zemlje-članice. Nove sankcije Vladimiru Putinu ne bi naškodile, samo bi ga dodatno isprovocirale, glasi objašnjenje protivnika novih sankcija. U pozadini lebdi jednostavna ali istinita formula: nijedan Evropljanin ne želi i nema namjeru da pogine za Siriju. Idejni tvorac te formule je predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker.
Odluke samo na temu Ukrajina
S vidljivom dozom napora, na samitu je uspjelo da se dođe jedinstva u pogledu jedne druge teme. Sankcije protiv Rusije zbog upletenosti u sukobe u Ukrajini i aneksije Krima, produžene su za pola godine. To je opravdano činjenicom da se mirovni proces nije pomakao s mjesta. Ali i tu je vidljivo da Evropskoj uniji fale efikasni instrumenati za vršenje pritiska. Na sankcije u Kremlju ionako više niko i ne reaguje.
Ni svađa oko Sporazuma o asocijaciji i pridruživanju između EU i Ukrajine na posljednjem ovogodišnjem sastanku isto tako nije mogla da bude riješena. Uprkos ustupcima ostalih 27 članica, holandski premijer Mark Rute ne može da garantuje da će parlament njegove zemlje zaista da ratifikuje Sporazum sa Ukrajinom. Rute je oslabljen referendumom i činjenicom da mu u izbornoj godini za vratom dišu populisti koji huškaju protiv približavanja Ukrajine Evropskoj uniji. Tu su još i osjetljiva pitanja migracije. Dakle, za Rutea nimalo laka situacija nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora.
Ukoliko Holandija uskoro ne ratifikuje Sporazum o asocijaciji i pridruživanju sa Ukrajinom, on će postati nevažeći. To bi bio težak udarac za građane Ukrajine kojima je približavanje EU bila i jedna od ideja-vodilja revolucije 2014. Za tu ideju ljudi su ginuli. Radovaće se jedino Putin koji zadovoljno trlja ruke dok gleda kako EU sve više tone u proces samorazgradnje. Ali propadanje Sporazuma o asocijaciji i pridruživanju bio bi i fatalan signal za zemlje zapadnog Balkana koje streme ka Evropskoj uniji. Njihov pristup Evropskoj uniji, nakon svih mukotrpnih pregovora i kompromisa, na kraju može da propadne zbog referenduma u jednoj jedinoj zemlji EU – jer pristup porodici moraju jednoglasno da prihvate sve aktuelne članice. Trend novog nacionalizma u EU, sa populističkim i naoko jednostavnim rešenjima, uskoro bi mogao da uzme nove žrtve.
Odlaganje ne može da traje vječno
Ostale probleme i sukobe šefovi država i vlada Evropske unije jednostavno su zaobišli – s jedne strane zato što su znali da neće postići dogovor, a s druge, jer prosto nemaju pojma kako da pristupe rješavanju. Zajednički, solidaran napredak po pitanju izbjeglica i migracija? Odloženo. Preuzimanje dijela izbjegličkog tereta od Italije i Grčke? Odbijeno. Otvoreniji i iskreniji pristup dužničkoj krizi u Grčkoj? Odloženo. Odgovor na pitanje kako pronaći protivtežu rastućem populizmu i nacionalizmu koji buja nakon "bregzita"? Nema ga. Učesnici samita sve su odložili za sljedeću godinu. Tako su samo u prvom tromjesječju 2017. na programu četiri sastanka Savjeta EU na kojima bi trebalo da budu razriješeni čvorovi nastali 2016.
Ipak, trenutna bespomoćnost Savjeta EU ne bi trebalo da dovede do zaključka da je Evropska unija suvišna. Naprotiv – borba protiv populizma i povratka u nacionalne okvire, važnija je nego ikada. Mali koraci, mukotrpni kompromisi – sve to baš i nije atraktivno. Ali alternative nema.
Bonus video:
