Bukvar

“Sve je bilo po zakonu”. To je višestruko zanimljiva rečenica. Naime, nerijetko ova rečenica služi ljudima da sklone bilo kakvu dilemu sa sopstvene savjesti, da “oslobode” ličnu savjest i moral obaveze da procjenjuju stvari.

Ta stvar postaje bolno jasna kada se sjetite svih onih “začuđenih” čuvara nacističkih konc logora koji su, na suđenjima, tvrdili da su radili “sve po zakonu”, te da ne vide svoju krivicu. I oni koji su deportovali izbjeglice iz Bosne početkom devedesetih radili su sve po nekom i nekakvom zakonu. Bilo je mnogo slučajeva u istoriji da se “zakonom” pokrivaju ordinarni zločini. Jer, postoje “zakoni” koji su daleko od pravde. Pravda je ideja za kojom tragamo u sebi i svijetu, a “zakon” je uvijek dogovor ljudi, koji ne mora nužno biti zasnovan na pravdi. To je bukvar morala, što bi se reklo...

Zbilja, što treba da bude nadređeno čemu - “zakon” našem moralu, ili, obrnuto? Da ta priča nije beznačajna, potvrđuje činjenica da ona traje od osvita civilizacije. Još prije bezmalo dvadeset pet vjekova, genijalni majstor Sofoklo je kroz priču o Antigoni ispričao priču o “zakonima” - pisanim i onim nepisanim. Antigona, za razliku od svoje “legalistički” nastrojene sestre, odbija da se povinuje pisanim zakonima - i uvjerena je da nema toga zakona koji joj može zabraniti da sahrani i ožali brata. Dakle - ako je tenzija ovoga odnosa bila kristalno jasna Sofoklu prije toliko vremena, biće da niko danas, posebno ako je riječ o univerzitetskom profesoru, nema pravo da se pravi lud i da kaže da ne zna o čemu se radi. Jer, “sve je bilo po zakonu”. Ovo je - bukvar opšte kulture.

Tim više čudi kada ozbiljnog čovjeka, bivšeg rektora državnog univerziteta, a sadašnjeg Ždanovkinog izaslanika za PMF, čujete - da je sve što se dešavalo oko (ne)izbora dekana PMF, “bilo po zakonu”. I da li to što je “sve bilo po zakonu” čini da on nema potrebu da se zapita da li je to u redu (da li je pravično, da li je ispravno), iako je “po zakonu”?

U trenutku dok se fakultet (prilično usamljeno) bori da se odupre Ždanovki, bivši rektor pristaje da bude njen - specijalac!? Nema toga “zakona” koji bivšeg rektora može osloboditi nekih pitanja. Mada je ta pitanja trebalo da postavi sam sebi prije nego se prihvatio rektorkinog spec. zadatka.

Rekosmo da je sve ovo, a to sigurno zna i uvaženi bivši rektor, bukvar opšte kulture i ličnog morala.

Ali kad vidite što je sve moguće sa “bukvarom” u Crnoj Gori, nije jednostavno ni pozvati se na - bukvar. Bar su bukvari nekad bile nesporne knjige. Ali, današnja Crna Gora pokazuje da i bukvar može izgledati kao da su ga pravili u redakciji TV Pink. Da traje tačno minut-dva.

Ona ekipa (i jezička koncepcija) koja je onako žestoko napadala Rječnik, nije u stanju da napravi ni valjan - bukvar. To je Crna Gora. U svemu, ne samo u pitanjima jezika. Ovdje vam predavanja o poštenju najubjedljivije drže - amoralni, a o jeziku najpozvanije pišu nepismeni... To je današnja Crna Gora - država u kojoj se ne možete pouzdati ni u zakone, ni u bukvar.

Kod nas se zaista mora krenuti od bukvara, što će reći od elementarnih, osnovnih stvari. Ali i sa bukvarima, kao i zakonima nije uvijek jednostavno. Kao što postoje zakoni koji su daleko od pravde, postoje i bukvari koji nemaju veze sa jezikom. Ovaj i ovakav bukvar svjedoči kakav je haos napravljen u prostoru jezičke norme. Stvar se prepustila priučenim diletantima i ne možete se nadati ničemu drugom. Osim masovne nepismenosti... Ali, kako sada stvari stoje, tada će to (nepismenost) biti proglašena - istinskim patriotizmom.

A onda nam ne može pomoći ni Bog, sve i da postoji...