Pamtim jednu rečenicu. Ne postoje teška i loša vremena, postoje samo teški i loši ljudi koji se kao kakva epidemija namnože u nekim vremenima. Vrijeme mojih predaka ništa nije bilo bolje ili lošije od sadašnjeg. Vjerujem da se i moj otac isto kao i ja sada, nekada u svom vremenu, pitao šta mu se dešava i ima li to sve skupa neki smisao ? Shvatio sam da tek kada sve prođe razumijem šta su uradili ljudi, a šta neljudi? Kao ispod vode razmišljam, zarobljen iskušenjima koja mi se svakodnevno nameću. Ne posjedujem perspektivu da razumijem šta mi se dešava. Zapravo, da li griješim kada ovako radim i živim? Sjećam se da mi je jednom otac kazao da ne žali ni za čim što je uradio u životu, ali da žali za onim stvarima koje nije umio ili nije stigao da napravi. Volio bih da i ja jednog dana istu rečenicu mogu ponoviti mojoj djeci. Žalim samo za onim što nijesam napravio.
Naše vrijeme, vrijeme sadašnje Crne Gore, vrijeme je teških ali i istovremeno lakih ljudi. Teških da shvate kako žive, a lakih da prihvate laži i obmane koje nam se nameću. Sjaj i bogatstvo dalekih evropskih izloga, šarena je laža kojom kojom nam pokrivaju njihovu slučajnu milostinju od koje živimo i rijaliti šou našeg života. Umišljeni autoriteti gospodare lakovjernim podanicima koristeći i stimulišući naše najgore karakterne osobine i naše nesrećne podjele. Ponekad mislim da nas naša vlast tretira kao gomilu davljenika sa potonulog broda. Naši vlastodršci su na nekom splavu i eto mi ostali treba da smo im zahvalni što nam drže glavu tik iznad vode. Što nam daju zarade na kašičicu. Što nas puštaju da živimo pored njih dajući nam privid boljeg života. Davite se, građani, kopno je na vidiku. Sopstveni interes su proglasili za interes Crne Gore. Laku noć, Crna Goro, ma gdje bila, ja te imam samo u snovima.
Često pomislim da osim toga što radimo na crno i za minimalac, da nam je i život isto takav. Na crno živimo za minimalnu sreću. Obećavaju nam evroatlantske integracije, ali nas od nove godine čeka poskupljenje struje, goriva, smanjenje plata i ko zna što još. Sjećam se da je u nekim ranijim vremenima, kada bi htjela da uvede neku nepopularnu mjeru, vlast širokim masama prvo preko TV-a prikazivala partizanske filmove. Da vidi narod kako se nekad živjelo i ginulo. Poučen tom analogijom vjerujem da će negdje u januaru naredne godine početi suđenje teroristima. Četnicima i dvojici Rusa. Da vidimo od čega su nas naši gospodari ružičasto spasili. Koga onda briga za poskupljenja i ukidanje Ugovora o radu na neodređeno, da dobijamo otkaze lako i bezbolno. Bezbolno po gospodare i njihove sluge. Bože moj, ukidanje tih ugovora o radu za stalno traži Američka privredna komora, a Amerikanci treba da nas prime u NATO. NATO će da nas spasi od svakog zla na ovom svijetu i mala je to žrtva naspram činjenice da ćemo biti moderni robovi u njihovoj državi Crnoj Gori. Namjerno pišem državi , a ne zemlji. Zemlja je moja. Vlast je njihova.
Autor je predsjednik podgoričkog odbora Sindikata prosvjete
Bonus video:
