Kada je društvo podijeljeno ne može biti potpuno funkcionalno niti, sljedstveno tome, bogato. Najučinkovitija su ona koja integrišu sve razičite grupe - rasne, vjerske, nacionalne, rodne, obrazovne… političke. Ako treba navesti primjere, evo ih: Holandija, Švajcarska, Švedska, Norveška, Finska… Ima i društava koja su duboko podijeljena u kojima, njihovom krivicom ili ne, integracija nije toliko na cijeni: Avganistan, Libija, Sirija… Ovome valja dodati činjenicu da razvijena društva imaju iskustva smjenjivosti vlasti, ali nemaju praksu da neko zbog bezbjednosnih izazova nepremostivo ili, još gore, trajno podijeli naciju.
Model duboke, odnosno velike podjele je jednostavan: onaj koji vlada težište odgovornosti pomjera na odbranu države od izdajnika, ne jedne ili dvije persone, juri procenat građanstva dovoljno velik da bude problem, dovoljno mali da bude u manjini. Odgovornost za funkcionisanje države je u drugom planu. Perpetuum mobile nesmjenjivosti vlasti.
Kod nas je u toku pokušaj cementiranja velike podjele na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju u, kako u zvaničnim spisima stoji, “terorizam u pokušaju”. Dakle, akcenat je na onom u što vjerujemo ili ne vjerujemo, što će reći da ne govorimo o racionalnim kategorijama. Nećemo razgovarati o tome da li imamo valjanih dokaza da li je bio ili nije, da li znamo da je bio ili nije, već da li vjerujemo da je bio ili nije, a stara je i mnogo puta ponovljena istina da racionalno nema nikakvih šansi u sudaru sa iracionalnim. Jedini institucionalni okvir koji može da ovu iracionalnu poziciju premjestiti u racionalan odgovor je sud, odnosno javni sudski proces, ali kako sada stvari stoje, načekaćemo se do njega. I kao da nije poenta u tome da imamo problem, već da se društvo mora podijeliti oko njega.
Pojednostavi postavke, radikalizuj prilike, polarizuj javnost i vladaj na tom procjepu. Zvuči poznato? Rimljani bi rekli Divide et impera. Podjela koja se sada kreira bez problema može opravdati epitet “velika” jer ona treba da razdvoji u dvije kolone čak i one koji su znali da prepoznaju podvale vlasti devedesetih.
Ako kojim čudom prevaziđemo ovu podjelu, izvjesno je da bi na njenim razvalinama bila stvarana neka nova, veća i dublja. Samo ostaje pitanje da li ćemo iznjedriti istinsku elitu koja će stišavati umjesto razbuktavati strasti i koja će ponuditi odgovor, a ne ostrašćena preganjanja. Koja neće bježati u populizam, koja će biti spremna da saopšti neprijatne istine i da pritom ne raspolućuje cijelo društvo. Kada se to desi, to će biti prvi signal da ćemo trajati. Do tada, armirači podjela dodaju vezivno tkivo - partitokratiju koja nadilazi obim svega do sada viđenog. A vidjeli smo mnogo. Od prije neki dan je jasno da glavni odbori stranaka vlasti postaju agencije za zapošljavanje. Do sada smo to slušali u aferi “Snimak”, sada nam se to saopštava na pres konferencijama kao zvaničan partijski stav. Uveliko se maše procentima koliko će koja stranka udomiti partijskog kadra. U isto vrijeme javnu službu ili državu napuštaju neki od najkompetentnijih.
Ponovo smo se našli u živom blatu gdje nam se pola građana Crne Gore pričinjavaju izdajnicima ili, još gore, njihovim pomagačima. Više nije ni bitno sa koje strane gledaš, druga polovina je izdajnička. Usred ovog kolektivnog košmara zanimljivo je da neko dobija koncesije za male hidrocentrale, neko dodaje sprat, dva ili tri preko dozvole, neko dobije stan od države... Sa druge strane, neko mora da plaća račun za struju ili će mu ona biti isključena, neko mora platiti dozvolu za objekat kojim rješava stambeno pitanje i koja iznosi koliko nekoliko godišnjih zarada, a neko ne može da plati ni kiriju za stan... Može biti da ne sagledavam duboko stvari, ali mom razumu je podjela između ovih koncesionara malih hidrocentrala i onih kojima isključuju struju očigledna. Znate kako stoji u čuvenom Manifestu kojeg potpisuju Karl Marks i Fridrih Engels: ”Istorija svakog dosadašnjeg društva jeste istorija klasnih borbi.” Mislimo li da je naše izuzetak?
Obrni - okreni, ne možemo da iskoračimo dalje od formule naše društvene alhemije: mobiliši trećinu građana sa pravom glasa da te biraju i onda uz njihovu saglasnost, koja je pribavljena na ovaj ili onaj način, to pretoči u polovinu plus jedan ili dva mandata u Skupštini. Onda možeš da raspolažeš svim zajedničkim resursima. Da bi model funkcionisao pruži podnošljiv standard jednoj na račun dvije trećine građana, a sve to da bi trećina od prve trećine uživala u luskuzu i izobilju iz kojeg se ne pita ko je na vrhu lanca prehrane.
Uzgred, bilo bi zanimljivo vidjeti dežurne patriote kada bi kojim slučajem ostali bez sinekura na par godina. Da li bi im entuzijazam i vokabular ostao nepromijenjen? Da li bi ih prošla jarost patriotskih pravednika na svakog ko ne misli kao oni? I ako bi se uz to još dohvatili kakva realna posla, da li bi tražili da vlast upravlja državom efikasnije ili da ipak nastavi sa lovom na neprijatelje i gdje ih ima i gdje ih nema?
Svijet prolazi kroz značajne promjene. Veliki igrači preslažu karte pred novo dijeljenje u globalnoj partiji pokera. Ako kao malo društvo ne budemo kompaktni i ako ne integrišemo sav potencijal koji, ma šta mi mislili, nije velik, rizikujemo da se ponovo suočimo sa istorijskim iskustvima od kojih su neka bila traumatična. Kao da smo zaboravili da su se ti dramatični prelomi najčešće dešavali onda kada je društvo bilo podijeljeno i kada je postojao neprikosnoveni vladar koji, pored velikih pregnuća, nije uspio da istinski integriše građane i teritoriju.
Kroz cijelu istoriju nas je, bez obzira na vjeru ili naciju, bilo manje nego što treba, pa nema potrebe da i to što je ostalo dijelimo kao jabuku na dvije polovine - po bilo kom ključu ili modelu. Ako li vladajuća garnitura ovo prenebregne, slaba će nam utjeha biti što će nam za deceniju ili dvije saopštiti da nisu bili u pravu, a što im ne bi bilo prvi put. Pitanje je samo da li bi imali čime platiti ogromnu cijenu velike podjele. Bilo bi dobro kada bi onaj koji čvrsto drži skiptar vlasti pomislio da ima nešto značajnije od obilježja moći koje on daje. Recimo država.
(srdjanperic.wordpress.com)
Bonus video:
