Opet domaći plaćenici i izdajnici, optužnice na naslovnim stranama režimskih medija i retorika od koje se ledi krv u žilama. Pomisliš, miriše na devedesete. A u stvari miriše na Đukanovića. Na diktatora spremnog na sve
Na red stižu crnogorski plaćenici, naslovnica je subotnje Pobjede. Pogledaš datum na izdanju, i vidiš nije 1991. A zakleo bi se da si to već proživio. Sve podsjeća na ono vrijeme prije dvadeset šest godina, kad su nas ista novina i isti Milo Đukanović plašili stranim i domaćim neprijateljem i drugim izdajnicima, pravdajući svoju krvavu ulogu u razaranjima jedne zemlje, zločinima, genocidu i mržnji.
Tada su se Pobjedi i dvodecenijskom premijeru pričinjavale desetine hiljada ustaša koji su se ,,spremali da napadnu Crnu Goru”. Zbog tih neprijatelja, ubjeđivali su nas, crnogorski rezervisti i dobrovoljci, potpomognuti snagama MUP-a, u oktobru 1991. godine morali su da pale Dubrovnik. Da pale, ubijaju i ruše. Pobjeda je huškala da se otadžbina mora braniti ,,od sila fašizma”, a Đukanović pojašnjavao da ratuju ,,patriote jer im je ugrožena država”. Preko Pobjede su Đukanovićevi ,,rodoljubi” sa ratišta poručivali ,,Slavku Peroviću i njegovim istomišljenicima da se manu prljave politike, a ako im je zbilja stalo do Crne Gore neka dođu da je ovdje brane sa ostalim poštenim Crnogorcima".
Mnogo kasnije za zločine su se premijer i Pobjeda izvinili i nastavili dalje. Kao da ništa nije bilo. Đukanović je pride nagrađen zbog doprinosa miru. Istina, nagrada je poreske obveznike koštala stotinjak hiljada eura, ali šta sad. To je još najmanja cijena koju smo mu platili.
U međuvremenu, bilo je još neprijatelja, izdajnika i državnih udara od kojih nas je Đukanović branio. Tri godine nakon Dubrovnika uhapšena je grupa ,,terorista”, Bošnjaka koji su navodno pripremali državni udar. Ibrahim Čikić sa sto odsto oslabljenim vidom, utamničen je kao diverzant. Ni tada scenaristi nijesu, očito, marili za detalje i zdrav razum publike. Ljudi su poslije zvjerskog mučenja i godina provedenih u zatvoru abolirani, Đukanovićeva vlada je nastavila dalje. Ogrnuta plaštom međunacionalne i vjerske tolerancije i demokratije. Krivice su na sudu oslobođeni i teroristi iz Srbije,optuženi da su oružjem trebali da pomognu Momiru Bulatoviću da dođe na vlast 1997. Baš kao i pripadnici albanske manjine, uhapšeni 2006. i optuženi da su planirali terorističke akcije. U nešto manje turbulentnim periodima po Đukanovićevu poziciju bilo je ,,sramotnih ljudi”, četnika, medijske mafije i ostalih nevjernika koje treba deratizovati. Paljenja automobila, dinamit ispod redakcija, palice u mraku i ubistvo urednika, simboli su zlatnog doba mira u eri premijera Đukanovića.
U jesen 2016. opet domaći plaćenici i izdajnici, optužnice na naslovnim stranama režimskih medija i retorika od koje se ledi krv u žilama. Opet se pominju hapšenja. Đukanović i Pobjeda opet jašu. Sad su ojačani. Tu su i Pink, Dnevne novine, CDM i Analitika. I evropski izvještaji da mu bez obzira daju prelaznu.
Serija Državni udar najgledanija je na domaćim kanalima. Scenario iz minuta u minut dopunjuju novi likovi i detalji. Iz tužilaštva koje se kune u tajnost postupka procurio je dokument sa nevjerovatnom fabulom. Teško je pohvatati radnju, što bi rekli. Ko je kome trebalo da doda oružje kojeg nema, ko je i zašto poslao dvojicu Rusa, za koje niko živ ne zna ko su, da pomognu srpskim teroristima i „domaćim plaćenicima“ da sruše Đukanovića, kako bi teroristi pronašli atentatora „koji zna da puca“ na podgoričkim ulicama da realizuju zlokobni naum, za šta bi im onda služile praćke - samo su neka od pitanja na koje zdrav razum nema odgovor. A Đukanovićeva retorika ovih dana opet je kao devedesetih.
Premijer, koji voli da se pozove na institut prezumpcije nevinosti kad na naslovnicama osvanu on, brat, sestra mu i višemilionske afere, sada piše usmene optužnice, upire prstom u neprijatelje i izdajnike i poziva na hapšenja. Hapšenja domaćih plaćenika desiće se ubrzo, najavljuje Pobjeda. U kakav novi krug bezumlja će nas uvesti, vidjećemo.
Miriše na devedesete, a u stvari miriše na Đukanovića. Na diktatora koji je spreman na sve da se održi. Na plaćenike, ali njegove, spremne na sve zarad šake gospodarevih zlatnika. Na institucije na koje je ova vlast izvršila udar. Na nekažnjivost zločina. Na zemlju uništenu ratovima, prihvatizacijama, privatnim džepovima, mržnjom.
Godine prolaze, Đukanović ne odlazi. Zato nikako da zamiriše budućnost.
(Monitor)
Bonus video:
