Kada steknete utisak da nije sve tako crno u Crnoj nam Gori i da ima nade za nas, desi se surovo buđenje, hladan tuš, čisto da vas podsjeti gdje ste i šta je, zapravo, crnogorska realnost.
Ovog puta ta realnost se u svoj svojoj "veličini" pokazala u jednom od podgoričkih domova zdravlja. Dakle, u ustanovi u kojoj ljudi traže pomoć, lijek, ohrabrenje i nadu.
Naime, pacijentkinja je došla u dom zdravlja oko šest sati popodne u nadi da će joj neko od ljekara pružiti uslugu, tj. prepisati recepte za ljekove koji su joj bili potrebni za tu noć. Nije mogla da čeka sljedeći dan da bi otišla kod svog izabranog ljekara. Medicinska sestra ju je ljubazno prijavila kod jednog od prisutnih doktora i savjetovala joj da ga pita da li može da joj pomogne.
Pacijentkinja je ušla i ljubazno pitala doktora da je primi. Doktor je ljutito, nabusito i okrutno odbio da to uradi, rekavši da ima svoje zakazane pacijente i da pacijentkinja mora da ide kod svog izabranog ljekara. Nije mu ni palo na pamet da pita o kakvom se zdravstvenom problemu radi i koliko je situacija ozbiljna.
Razočarana pacijentkinja se vratila na šalter i rekla sestri da je doktor odbio da je primi i da će doći sljedećeg dana kod svoje doktorice. Međutim, sestra nije htjela da je pusti tako, pa ju je prijavila kod druge doktorice, koja ju je posle desetak minuta bez problema, vrlo ljubazno i sa osmijehom primila i prepisala joj potrebne recepte.
Dok je pacijentkinja čekala da bude primljena kod druge doktorice, doktor koji je odbio da je primi je besposlen šetkao po hodniku doma zdravlja!
Šta je poenta priče?
Poenta je da ima nesto trulo u zdravstvenom sistemu Crne Gore, da je sve manje pravih ljekara, a sve više jurišnika na novac i funkcije, da nema saosjećanja, razumijevanja i želje da se pomogne pacijentima, da se sve svelo na zaradu i borbu za privilegije. Ja razumijem da su plate medicinskih radnika niske, uslovi u zdravstvenim ustanovama loši, a da je pacijenata sve više. Razumijem i podražavam svaku inicijativu koja za cilj ima podizanje standarda zdravstvenih radnika jer su oni ti koji obavljaju najodgovorniji i najteži posao na svijetu. Razumijem i da doktor ima loš dan, pa da mu se baš i ne radi, pa čak i to da mu neki pacijent možda nije simpatičan. Na kraju, svi smo mi samo ljudi.
Međutim, ne mogu da razumijem da je neko studirao medicinu tolike godine samo zbog para, da mu je glavni motiv zbog kojeg svakog dana dolazi na posao plata, funkcija, neka privilegija ili mito koji će primiti od neupućenih pacijenata. Ako ste studirali medicinu i postali doktor samo zbog toga, onda se mora konstatovati da zbog vas pacijenti i zdravstveni sistem mogu imati više štete nego koristi.
Ono što posebno boli i što bi trebalo da bude alarm cijelom društvu jeste ta nevjerovatna, ledena bezosjećajnost, nezainteresovanost i nepostojanje svijesti o tome da ljudi dolaze kod vas ne samo za lijek, već i za utjehu i nadu. Nema opravdanja za to što nećete da date šansu pacijentu da objasni šta ga muči, o kakvom se problemu radi, da ga barem saslušate i da onda procijenite hoćete li mu izaći u susret.
Kad se tako ponašaju ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu koja, između ostalog, kaže da će ljekaru "najveća briga biti zdravlje bolesnika", onda se morate zapitati šta tek možete očekivati od drugih, kojima humanost nije prva na listi prioriteta.
Ježim se od same pomisli na to koliko ima još takvih "ljekara" i koliko naših građana svakodnevno prolazi kroz iste muke. Sa druge strane, konstantno slušamo izjave čelnika zdravstvenog sistema da sve funkcioniše kako treba, pa se pitam da li živimo u istoj zemlji.
Iako ih je sve manje, još uvijek ima savjesnih, odgovornih i posvećenih zdravstvenih radnika. Sestra i doktorica iz ove priče su dokaz za to. Njima poručujem da ostanu takve kakve jesu, da u ovom mraku koji je progutao sve ljudske vrijednosti budu svjetlo, onaj tračak nade za koji će se uhvatiti svaki čovjek kojem treba pomoć.
Onim drugima poručujem:
Razmislite ko ste, šta ste, zašto ste se odlučili za poziv koji ste izabrali, pa ako više ne možete da nađete motivaciju za obavljanje istog, pomjerite se i ustupite mjesto onima koji ga zaista zaslužuju, kojima je prioritet zdravlje pacijenata, a ne novac i razne druge, sitne privilegije. Razmislite kako biste se osjećali vi ili vaša djeca da se nađete u sličnoj situaciji. Ne otežavajte ljudima ionako već dosta tešku životnu situaciju.
Razmislite o tome sljedeći put kad krenete da pacijentu zalupite vrata pred nosom.
I zapamtite: da biste bili dobar ljekar, morate prvo biti dobar čovjek.
Autorka magistar političkih nauka
Bonus video:
