Ako se za koju nedjelju useli u Bijelu kuću, od Donalda Trampa očekujemo makar izvinjenje. Jasno sročeno, u njegovom stilu, bez previše patetike. Poslato na sve relevantne adrese u regionu. Prije nego svečano označi početak radova na granici sa Meksikom i počne popis muslimana u SAD, Tramp je dužan da se pred čitavim svijetom, u ime svojih prethodnika, klekne i od nekadašnjih Jugoslovena traži oproštaj. Za sve godine medijskih hajki, tajnih i javnih pregovora, diplomatskih zavrtanja ruku, Olbrajtovu i Holbruka, bombardovanje i sankcije. Da prizna kako smo devedesetih bili u u pravu, ali Amerikanci to tada nijesu shvatali. Potvrdi da se Bijela kuća o nas puno ogriješila i u njeno ime zatraži oprost. Da obnaroduje kako je Stejt dipartment, poslije decenija lutanja, konačno došao na naše.
Pismo novog američkog predsjednika pred kamerama bi čitali bi Milorad Komrakov, Dijana Čuljak, Hloverka Novak Srzić i Emilo Labudović, za tu priliku specijalno vraćeni u Javne servise. U istorijskim TV dnevnicima, nabijenim emocijama, mlađa i beskompromisna pera na jedno veče ustupila bi svoja mjesta doajenima ratnog novinarstva. Narod bi nakratko zaboravio auto-puteve, borbu protiv korupcije i kreditna zaduženja, i kao nekad u pola osam hipnotisano gledao u kameno lice Komrakova i slušao Emila kako trijebi gubu od torine. Kad utihne odjavna špica, Donald bi mirne savjesti mogao da gradi zid, gura Meksikance u vagone ili bar napadne Iran. Kosmička pravda bi bila zadovoljena, a mi bi sa osjećajem ponosa gledali kako svijetom vlada najbolji izdanak balkanske škole politike.
A Donald jeste naše gore list i nisu potrebne nikakve „worldwide.vote“ ankete da bismo to znali. Zalud zgražavanje analitičara i vapaji ljevičara da narod ne voli Donalda već prezire američku spoljnu politiku. Balkanci vole Trampa jer im je rod rođeni. Navijaju za njega jer, iako nije najbolji, svakako jeste najmarljiviji đak političkog pravca koji je devedesetih drmao svijetom. Političke škole koja se pojavila prerano i preglasno da bi je zapadni svijet shvatio, ali je konačno dala svoje izdanke. Da se razumijemo, nije Donald prvi. Lukašenko je mnogo prije njega psovao novinare i prijetio političkim protivnicima, a Orban i Le Pen sanjali o držanju izbjeglica iza žice, ali tek je Tramp razumio zašto je važno da komšiji crkne krava, ako ga bar ne možeš iseliti, zapaliti mu kuću ili staviti traku oko ruke. Prvi put od pada Berlinskog zida predsjednik neke supersile shvatio je značaj nacionalnog i vjerskog prebrojavanja i ne stidi se da kaže kako manjine treba da ćute. Ne srami se reći da rupe u zakonima služe za čuvanje novca, niti da žena treba da upravlja kuhinjom a ne državom. Ne stidi se supruge manekenke sklone držanju plagiranih govora i otvoreno priznaje kako su i političari ljudi od krvi i mesa što vole pljesnuti žensko po guzici. Baš kao i začetnici balkanske političke škole, Donald govori što misli, pljuje demokratama u lice i nastavlja sa smješkom, dok mu izborni štabovi vade fleke. Ne priznaje izbore prije nego su i počeli i maše tuđim kršetnicama i dosijeima. Zato nemojte da vas prevari preplanulo lice i skupa odijela, jer Donald opasno miriše na devedesete.
Da bi Donaldova pobjeda mogla značiti doživotno trošenje tantijema od hitova iz devedesetih, za sada je prepoznao jedino Vojislav Šešelj i poneki urednik desničarskih portala. Istančano vojvodino uho čulo je da Tramp obećava ono što je i sam branio u Hagu i to mu je dalo nadu za povratničku ex-YU turneju. Zato je na velikom stomaku prošetao lik svog nasljednika i pozvao zemljake da mu slušaju pjesme. Oni koji su nekad nosili majce sa Vojinim likom, za sada ćute glava zabijenih u izvještaje evropskih komisija i zaboravljaju da je vojvoda i devedesetih prvi znao da prepozna priliku. A prilika je istorijska. Jer kada Tramp pobijedi i pred cijelim svijetom prizna greške Vašingtona, Balkanu se konačno otvaraju granice. Bez agendi, uslovljavanja, track recorda i ekspertskih misija. Bez straha od promjena i optužnica. Doajeni balkanske politike, koji još drže katedre od Zagreba do Prištine, svijetom bi širili političku misao i njihovi đaci nastavili bi sa ispravljanjem istorijskih nepravdi. Oci nacije prestali bi da sjeku torte po ambasadama već bi, kako im i pripada, zorno ulazili u Bijelu kuću. Imao bi ko da ih miri sa Putinom, mogli bi da budu sa Rusima i u NATO. Znali bi kome da se požale kad Brisel pretjera sa prohtjevima. Dobili bi priliku da se nasmiju u lice Klintonovima što nas lasno bombardovahu i od Budve načinješe Makedoniju.
Zato američke izbore treba pratiti pažljivije nego domaće. Jer bira se između čovjeka koji je, prije onog Karićevog unuka, dobio priliku da napravi nešto za Balkan i gospođe koja mužu lako prašta nevjeru, ali zato kod naših lidera vidi i najmanju dlaku. Zato naši politički oci treba da priznaju Trampov talenat i budu na pravoj strani istorije. I neka ne brinu što pola svijeta ne spava od brige ko će pobijediti u utorak i što Amerikanci, kao mi onomad, biraju između Mila i Momira. I mi smo tada pravilno izabrali između dva zla i ništa nam ne fali.
Bonus video:
