Poštovani narode Crne Gore,
Predugo sam čekao da se zli jezici umore, da ostanu bez glasa, da utihnu, da njihove riječi, iako sirote i tanke, konačno presuše. Čekao sam da se smire političke strasti, da ne dolivam ulje na vatru, pa da prozborim o ovom, na našim prostorima, do sada neviđenom napadu na mene.
Nedopustivo je, čak i apsurdno, da se ovoliko vremena, nesreća koja se zove mediji (Dnevne novine, Informer i TV Pink) bavi mnome kao pojedincem, plasirajući o meni laži, zaobilazeći suštinu i istinu.
No, navikao sam na to, jer i onda kad ružno govore o tebi, sve je to radi poznanja života.
Sva ova pisanija o meni svjedoči da su samozvani pisci zaboravili riječi Marka Miljanova, da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo drugoga od sebe.
Ne tražim, ne daj Bože, da me brane ovi, što jedino znaju da nasrću na čast, ugled i obraz, jer je njihovo čojstvo tanko i pretanko.
Zasigurno znam da će se i hartija stidjeti onoga što je napisano u ovom zlom dobu, bolje reći nedobu, ali i siguran sam da u bliskom vremenu ni ovi mediji neće postojati, jer će svojom zlobom sebe pojesti.
Koji je to poriv, koja mržnja, koji nesretni interes je natjerao nekoga da uzme u ruke kukavičije pero i mastilom punim vode, svakodnevno piše i niže sramne redove. Van svake je pameti, suludo, bezobrazno i bezobzirno da pomenuti mediji insinuiraju i navode da je „prirodno“ da sam odgovoran za navodno planirano krvoproliće u Crnoj Gori, za zavijanje Crne Gore u crno, samo zato što sam opozicionar. Kažem „navodno“, jer nevinost se pretpostavlja, dok se suprotno ne dokaže.
TV Pink, svakodnevno, „minut-dva“, psihološki, na perfidan način, truje javnost Crne Gore, stvarajući lažnu sliku o meni, Daki Davidoviću, kao neprijatelju svog naroda, koji je navodno podržao i platio da se prosipa krv u zemlji u kojoj žive moja djeca, moji kumovi i prijatelji, gdje su grobovi mojih najbližih, tamo gdje posluje moja firma i gdje se nalazi i sve materijalno što sam stekao u životu.
U ime i za račun koga bih prodao dušu đavolu, učinio da se prolije krv po zemlji mojoj osiromašenoj, po kojoj su Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški hodili i mirili razbraćenu braću, po zemlji iz koje nikad nijesam ni otišao.
Vrijeme je nemjerljivo, i nema početka ni kraja, ali uvijek dođe doba kada se uspostavi ravnoteža dobra i zla. Tako i u ovom vremenu, kada su paščad puštena, a kamenje svezano, karavan jednako prolazi.
Od svega napisanog i izgovorenog, tačno je samo to da sam opozicionar!!!
Ne stidim se što sam među malobrojnima iz privatnog sektora, koji je imao hrabrosti da stane uz opoziciju, koja se posle 27 godina ujedinila, spremna da traži ekonomski izlaz iz krize koja nas je snašla, da preuzme odgovornost i krene drugim putem.
Izabrao sam put hrabrosti kojim se rjeđe ide, želeći da ostanem pošten. „Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumijeti“.
Istina je da od opozicije, kao ni od vlasti, nikada ništa nijesam dobio, pa mi to daje za pravo da mogu slobodno da kažem šta je dobro, a šta nije, u našem privrednom sektoru, u kojem je sve uništeno što „za nebo nije svezano“.
Smatram da su svi privrednici obavezni da učine sve kako bi privreda oživjela, što sam svojevremeno i sam pokušao sa Željezarom i Boksitima. U tom vremenu, prosječna plata, i to u toku stečaja, u Željezari je iznosila 700 eura, a u Boksitima 800 eura. Ne znam kome je smetalo da Željezara nastavi da radi sa ovom prosječnom platom, a mogla je. Bilo je obezbijeđeno inostrano tržište za cjelokupnu proizvodnju Željezare, a njemačke banke i fondovi su bili spremni da pruže finansijsku podršku projektu koji sam zagovarao. Međutim, država me ubijedila da će turska kompanija odmah investirati 35 milona eura i povećati proizvodnju na 400.000 tona. Vjerovao sam da država zna više i bolje, i da je istina na njenoj strani. Vrijeme je najbolji sudija.
Slično je bilo i sa privatizacijom Rudnika Boksita. I tu mi je poručeno da ne smijem preuzeti Boksite, samo što su ovaj put otišli dalje i nazvali me državnim neprijateljem broj jedan. Sve ostalo je poznato.
Ovo su samo dva primjera iz naše posrnule privrede. Zar nije prirodno što sam se opredijelio, da kao opozicionar težim promjenama, koje bi dovele do privrednog prosperiteta Crne Gore? Zašto bi to bilo kome smetalo? Pametna vlast treba da baštini jaku opoziciju, jer je upravo ona jača i ne dozvoljava joj da drijema, ne dozvoljava da pogriješi.
Zlonamjerne su insinuacije o mojoj navodnoj umiješanosti u proces finansiranja opozicije, o navodnom transferu novca iz Rusije, a nadasve providno je i bolesno spinovanje da sam finansijer ’’planiranog’’ terorističkog napada u Crnoj Gori. Ovakav juriš na mene je neoprostiv.
Istina je samo jedna, da ja, Daka Davidović, nikada u životu nijesam vidio, a kamoli sreo i upoznao Olega Deripasku, kojeg tabloidna štampa smatra organizatorom tragedije, koja se, kako kažu, mogla desiti u Crnoj Gori.
Nikada nikoga, „od specijalnih izaslanika iz Rusije“, niti sam sreo, niti vidio, niti sam bio u Rusiji u vremenu od kada su raspisani parlamentarni izbori.
Kako sam onda mogao donijeti novac iz Rusije? Šta hoće da kažu ovi nazovi mediji? Da je na volšeban način, putem magije, do mene stizao novac, koji sam, navodno, prosleđivao opoziciji.
Istina je i to da nikoga, od dvadeset ljudi koji su uhapšeni u Crnoj Gori, nijesam znao, sreo, niti vidio u mom životu, a kamoli da sam ih finansirao i ubjeđivao da ubijaju.
No, znam da je ovo vrijeme strašnih iskušenja, zlo vrijeme, kada ljudi bez identiteta, zarad svojih interesa, ne biraju način da dođu do cilja. Takvi ljudi crtaju mete, služe se lažima i podmetanjima, da bi predstavili sebe kao heroje.
Ako se, ne daj Bože, bilo šta desi mojoj porodici, mojim saradnicima i mojim zaposlenima, jasno je sa koje je adrese došla poruka. Prirodno je da ovako razmišljam jer je ovakva pisanija stvorila nezdravu klimu u javnosti i označila me kao finansijera terorista.
Ako se dokaže da je bilo ko od optuženih, ili od onih što su u navodnom bjekstvu, bio u bilo kakvoj vezi sa mnom, spreman sam platiti najvišu „cijenu“ koju je ikad iko platio u viševjekovnoj istoriji našeg naroda.
Tačno je, mišlju i riječju sam pomagao opoziciji. Posredovao sam da se ujedine, želio sam da budu zajedno, da se dogovaraju, da stave opšti interes ispred partijskog, a sve za bolju budućnost naroda.
Šta je prirodnije od toga da opozicija želi da dođe na vlast i donese promjene na bolje? Kada bude dovoljno hljeba i mlijeka, za sve, sve će se gledati drugim očima. Crna Gora ima dovoljno bogatstva da postane privredno respektabilna destinacija, primamljiva za investitore i bankare.
Da li sam, ako ovo želim, državni neprijatelj? Da li su svi oni koji kod mene dolaze, poslom i privatno, obilježeni? Da li su moji zaposleni i poslovni partneri kriminalci, samo zato što su u poslovnom odnosu sa mnom? Zašto pomenuti mediji manipulišu javnošću i stvaraju klimu, sličnu '48. godini, žigoišući sve one koji se nađu u mom društvu, bilo poslom, bilo privatno?
Da li ovi mediji znaju da ovakvim pisanjem, bez argumenata, besmislenim lažima, nanose ogromnu štetu meni kao privredniku i mojoj kompaniji, a posebno štetu mom ugledu i dostojanstvu. Da li znaju da moraju izaći pred lice pravde i platiti visoku cijenu odštete?
Zašto ste gospodo, nazovi novinari, zaboravili riječi velikog Voltera: „Ja se ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da je izgovoriš“?
Ako vlast može da učini da nema toliko gladnih, da nema nezaposlenih, da svaki dan ne stižu zahtjevi za pomoć, da nema onih što preturaju po kontejnerima, onda opozicija nema šta da radi, neka slobodno odmara.
Poštovani narode, prosudite sami zašto hoće da me proglase krivim, bez krivice. Oni drže mač, optužuju i osuđuju, tako bar misle, a ja vjerujem u Božanski sud, i znam da će doći vrijeme da se zemaljsko i nebesko pomire.
Nastaviću svoj put i neću zastajkivati da kamenjem gađam sve one, čija lažna usta, ružno govore o meni.
S vjerom u Gospoda.
Bonus video:
