Svake nedjelje popodne, kad počinjem pisanje kolumne, muči me isto pitanje - ima li ovo ikakvog smisla. Pomažu li riječi bar jednom čitaocu da nešto bolje razumije. Ili ga samo tješi saznanje da nije jedini nezadovoljan u društvu koje pune tri decenije uspijeva da se mijenja isključivo na gore... Društvo u kojem obrazovni, kulturni, socijalni, zdravstveni, privredni i drugi standardi prvo treba da dosegnu nivo iz osamdesetih godina prošlog vijeka, da bi moglo da krene naprijed...
Da ne širim pesimizam, bolje da prećutim do kakvog odgovora dođem svaki put... A samo noć prije, u subotu, na protestu u Ulici slobode, činilo mi se da ima nade. Iako znam da kolektivnim promjenama uvijek mora prethoditi pojedinačna sloboda. Ona obična, ljudska, svoja, koja nikad nije bila dio crnogorske tradicije. Ovdje je ta riječ podrazumijevala samo borbu protiv okupatora sa strane. Na okupaciju iznutra ne reaguje se tako javno i masovno. Iako je za izlazak na Ulicu zbog zla domaćega potrebno mnogo, mnogo manje hrabrosti nego za one oružane ustanke protiv izvanjskih vojnih sila, o kojima smo učili iz istorijskih čitanki...
Iskreno, još na studijama počelo je da me muči pitanje koliko su uopšte naše istorijske istine bile istinite. Nemam odgovor ni danas, možda zato što u udžbenicima nikad nije bilo mjesta za verziju poražene strane. Na kojoj sam i ja, bar pola života. Kao pouzdan svjedok gubitničke istine, ako ove badijavne decenije ikoga budu zanimale...
***
Kako je uopšte moguće doći do jedne istine o velikim događajima od prije sedamdeset, stotinu ili dvjesta godina, kad je o malom protestu, koji se događao pred našim očima, za samo jedan i po dan proizvedeno bar deset istina...
Ma, sve to plaća onaj Soroš, sa zapadnim ambasadama - tako je počelo na virtuelnim mrežama i u stvarnim medijima... Ne pada mi na pamet da idem, iza protesta stoje Vijesti... A, Džemal Perović, sve mi je jasno, hoće da obnove onaj Liberalni savez što je Mila doveo na vlast... Sve je to Udba organizovala, da spašava Duškovo krilo u depeesu...
Nije pomoglo ni to što je šest članova užeg tima duže od po ure bilo postrojeno iza transparenta sa natpisom 97000 - odupri se! sa jedne strane, a sa druge - Borba protiv kolektivne aMNEzije! Ni što je, odmah iza njih, hodao cijeli Inicijativni tim protesta sa 97 koverata...
Nosili su neke papiriće i nijesu imali nikakve zahtjeve, objavila je većina medija, uglavnom prepisujući od tzv. javnog servisa... Od novinara domaćih Vijesti i Dana sam očekivala ali od sarajevskog Oslobođenja zaista nijesam, a samo su se njih troje potrudili da pročitaju što piše na tim kovertama. Riječ je o 97 zločina, kriminalnih i korupcionaških afera koje potresaju Crnu Goru 30 godina. I 97 uzroka protesta, uz isto toliko razloga da vlast konačno ode...
***
Nijesam uspjela potpuno da ispratim izvještavanje naših Barbara, ali to što je radio tzv. javni servis rtcg.depees.me dovelo bi u normalnoj zemlji makar do smjene svih članova Savjeta i uređivačke ekipe, ako ne i do zabrane rada. Ne mislim bukvalno na katanac, dovoljno je da im se obustavi priliv naših miliona koje troše da bi nam se što pečatnije sprdali u lice... Ali, Crna Gora odavno nije normalna zemlja. Kad je u pitanju krečenje učinka voljenih vođa, vjerovatno nikad nije ni bila... Poltronstvo pojedinca nekako se da i objasniti, nije svako kapac da vrati mozak na fabričko podešavanje i da, u onaj ispražnjeni prostor za memoriju, skladišti tumačenja na koja ga upućuju makar vlastita čula vida i sluha.
Začuđuje, međutim, ova kolektivna sklonost podaništvu, naročito izražena od doba kralja Nikole, preko Aleksandrovog do Brozovog... Što vlast jače pritiska, mase je sve više podržavaju. Što je na njenom medijskom servisu manje istine, puk mu lakše povjeruje...
Provela sam pored novinara dvije trećine života, trebalo bi da ih dobro poznajem... Uprkos tome, svaki put se iznova začudim do koje mjere može da ide ne samo profesionalno, nego i ljudsko posrnuće. Znam, zvuči djetinjasto, ali se evo i u sedmoj deceniji iznenađujem kad god svjesno i namjerno napišu kakvu laž... I nakon toga izađu među ljude.
Redovno se tim povodom sjetim onog američkog diplomate, bješe li Gelbard, koji je nakon pregovora sa jednim pokojnim liderom bio prisiljen da javno prekrši osnovna diplomatska pravila: On laže, ja znam da laže, on zna da ja znam da laže, ali - on i dalje laže...
***
Lagalo se masu, o državnom trošku, i povodom subotnje šetnje. Da ne davim citatima na što se svelo ono čuveno pravo javnosti da zna. Zbog kojeg javni medijski servisi i dobijaju pravo na naše milione... Protestovali su lideri opozicije, neki nevladini aktivisti, a bilo je i građana...
Zašto ovim redom? Zato što je većina opozicionih stranaka odavno ogađena prosječno obaviještenom građaninu upravo napornim radom udarnika sa tzv. javnog servisa, mada ni liderski doprinos rušenju partijskog ugleda nimalo nije zanemarljiv.
Civilni sektor, mislim naravno na one NVO koje se i te kako miješaju u svoj posao, odavno je ozloglašen. Grupica stranih plaćenika koji za šaku eura prodaju ugled vlastite države. A država je - kako to redovno poručuju njeni službeni intelektualci, zadojeni patriotizmom i eurima u jednakom procentu - najviše ljudsko dostignuće čak i kad progoni polovinu vlastitog stanovništva.
Državotvorni novinari, logično, ostavili su građane za kraj. Da 97 poruka na kovertama ni slučajno ne bi doprlo do onih koji na prvi protest nijesu izašli. Moglo bi nekome od njih pasti na pamet da neke naredne subote, umjesto Dnevnika, izaberu Ulicu. I shvate, nije to neki mentalni napor, kako prije pojedinih tužilaca, sudija ili političara treba smijeniti tzv. javni servis ucijelo...
***
Zašto ucijelo? Zato što se u njemu, ne samo na emitovanim snimcima nego ni na rendgenskim, ne može nazrijeti nikakvo zdravo krilo. Nakon tri decenije služenja depeesu, taj servis zastrašujuće liči na gazdu...
Kombinacija neznanja, korupcije i bahatosti uvijek daje takve rezultate. Povremeni izleti u profesionalno novinarstvo samo su izuzetak koji potvrđuje da rtcg.depees.me ne odustaje od uređivačke koncepcije iz devedesetih...
Ništa se tu nije promijenilo, osim što su tada i feudalci i kmetovi ratovali da bi ovi prvi stekli što više vlasti, novca i moći, a sad u miru pokušavaju da sačuvaju te (s)tekovine. Neki i goli život, zato čak i da hoće ne smiju da odstupe, uprkos invaziji dokaza o kriminalu i korupciji.
Stoga ni depeesovcima ni njihovim novinarima obraz nije smetao da, za čuvara svog poštenja, unajme čovjeka koji retroaktivno vidi nedokazivu nevinost vlasti, ali ne vidi genocid koji dokazuju desetine hiljada mezara...
Zbog toga i uprkos tome, vidimo se na Ulici...
P.S. Na devedesete podsjeća i ova hajka na slobodne medije. Zašto se, umjesto da istražuju poslove Duška Kneževića, bave Milom Đukanovićem... Pa, naravno da je u cijeloj korupcionaškoj aferi najvažnija uloga Predsjednika. Zato što Knežević - u najboljoj varijanti - može da dogura do funkcije svjedoka saradnika ili neke slične.
Zato što je, osim tužilaštva koje se uporno zanima isključivo odbjeglim tajkunom, za sve poslove Predsjednika nadležno još 532.599 organa istrage i gonjenja. Njima je dužan da položi račun: kako je stvarno stekao prvi milion, da ne gledaju sapunicu o 1.500.000 kredita sa platom od 765 eura; je li smio da uzme regres za godišnji odmor od bilo koga osim od svoje države, a naročito ako je sedam dana koštalo 38.000 eura; koliko to novca ima na računu, kad godinama nije primijetio da je u minusu 17.000 eura...
Bonus video:
