Po ko zna koji put odlazi. Po ko zna koji put se svi upecaju. Kreće priča, naravno kafanska, o nezamjenljivosti Premijera Đ - o potopu koji slijedi nakon odlaska kralja, o našoj krhkosti bez nosećeg stuba nezavisnosti, a sve priče iz kafane na kraju završe u novinama. Takva nam je svima sUDBA.
„Držite me da ne odem“, takvo je lice Premijeru. Svima se srce slama, svi se pitaju jesmo li se tome čovjeku odužili, jer nas je prezadužio, u svakom smislu.
„Oslobodio sam Crnu Goru, moj posao je završen“, to je cilj koji treba proizvesti u oku glasača. Koliko treba da nas je sramota od natpisa u Kotoru: „Tuđe nećemo, naše ne damo“, bez obzira ko je autor te usud rečenice. Sigurni smo samo u to koji vladar to sigurno nije rekao.
Na zapad sigurno neće. Tamo mu puta nema, licimuri su tamo, eno kako su utamničili Sanadera. Zato nikako na zapad, nema tamo ništa novo za njega.
Zemlja je okrugla, i sve se vrti, pa je došlo vrijeme da se ipak na istoku mogu otplatiti grijesi. Marko i Mira, niko ih ne dira. Politička majka čeka svoje čedo socijal demokratije da ga podoji julovskom dojkom, naravno, lijevom. Lijeva, lijeva, lijeva, ipak je ona spisateljica.
Možda ipak on ne može ni na istok. Previše je sjekao granu na kojoj je sjedio. Brkove nema, ali je ipak ispilio iz službenog jajeta. Kad se sve opcije o odlasku odbace, ostaje Crna Gora kao opcija. Dodatni teg koji otežava komplikovan slučaj su drugovi, braća i sestre.
Sve ih je uvezao, i niko ne želi da on ode. Svi se drže za vratove. Upravo je našem Premijeru mogao neko od prijatelja da kaže na vijest o njegovom odlasku sa funkcije: „śSjedi đe si ni za đe si nijesi“. Baš kao što u Kumu Majkl iznervirano tvrdi da kad god krene napolje, „oni“ ga povuku nazad u priču.
Zato, odlazak je samo fol za mase. Dimna zavjesa za običnu rokadu. Kao Marko Kraljević, naš Premijer vratiće se kad nam bude najpotrebniji. Pred izbore za predsjednika države, vratiće se kao jedini državnik koji može da bude dostojan mjesta predsjednika.
Umjesto zvanja predsjednik vlade, ostaće samo riječ predsjednik.
Jedini problem imaće voditelji dnevnika naviknuti da godinama govore „Premijer“, a moraće svaki put na početku dnevnika reći „Predsjednik“. Ono što je najzanimljive u rokadi, jeste da niko, ni u kafani, ni na televiziji, pa čak ni u novinama, nije pomislio na našeg aktuelnog predsjednika, onog što su ga izgurali na binu.
Za Filipa niko ne pita, jer on je već nevidljivi predsjednik. Filip fantom.
Bonus video:
