Počinjem da pišem ovu kolumnu imajući na umu da ovih dana teško da ima išta što se dešava na Kosovu a da interesuje većinu crnogorske javnosti. Sa svim tim događajima za vrijeme izbora i oko njih, od akcije protiv grupe za koju se kaže da je pripremala puč, pa do objavljene vijesti o (ponovnom) povlačenju Mila Đukanovića sa pozicije premijera, ne možemo kriviti Crnogorce što ih mnogo ne interesuje što se sve dešava van granica njihove države.
Eto, ovih se dana kod kosovskog predsjednika akreditovao prvi ambasador Crne Gore u Prištini, Ferhat Dinoša, ali se malo o tome govorilo, i u Crnoj Gori i na Kosovu. A ipak, to da je jedan Albanac iz Crne Gore došao u Prištinu da predstavlja zvaničnu Podgoricu jeste dobra vijest koja bi mogla neke stvari da pokrene na bolje.
Čak ni priča o već godinu dana blokiranoj demarkaciji između Kosova i Crne Gore izgleda da ne izaziva veću pažnju, iako se radi o veoma važnom bilateralnom pitanju. Naravno, razlog je što se toliko toga dešava u samoj Crnoj Gori, da ljudima, naprosto, nije do dodatnih vijesti, uglavnom loših i depresivnih, iz susjedstva.
A susjedstvo je, izgleda, prepuno takvih, depresivnih dešavanja.
* * *
Crna Gora je samo najnoviji slučaj povišenih političkih tenzija između vlasti i opozicije.
Na Kosovu to traje već više od dvije godine. Ili možda mnogo duže, jer su građani već dugo vremena pred ekstremnim izborom. Na jednoj strani su političari koji se zajedno sa svojom pohlepom, lopovlukom, korumpiranošću, nesposobnošću i bahatošću kriju iza zastava Evropske unije. Sa druge strane je populizam, koji snagu vuče iz mitskih priča o neprikosnovenosti nacije ili vjere. A ljudi su, kao i svugdje, između te dvije vatre, i teško je krenuti na bilo koju stranu.
I nismo sami. Makedonija je cijelu 2016. godinu provela u nekoj vrsti hladnog rata između političkih partija i cijelog društva. Osim već tradicionalno nepremostivog međuetničkog jaza, cijela država i svi njeni građani već odavno kao da žive u nekoj noćnoj mori zbog šake političara, pod vođstvom Nikole Gruevskog, koji su uzurpirali cijelu državu i ne daju joj da se probudi i krene dalje.
U Srbiji je opozicioni glas skoro ugušen, pa se samo čeka kad će premijer Vučić i formalno biti krunisan kao kralj zemlje. A zna se, kad je neko kralj, pred njim se svi moraju saginjati - ko odbije, toga odmah proglase izdajnikom. O Bosni i Hercegovini ne treba ništa reći - već godinama je to ista priča, slična onoj o terminalno oboljeloj osobi koja niti može ozdraviti, niti krenuti na vječni počinak. A Evrpska unija, kao mogući ljekar, nudi preblagu terapiju poput davanja mandata Komisiji za izradu mišljenja da li ta država zaslužuje status kandidata.
U aktuelnoj slici našeg susjedstva, nekako paradoksalno, Albanija izgleda najstabilnije. Ne zato što je istinski stabilna - jer i u Tirani politika vri, a društvo se polarizuje, što je postalo veoma vidljivo u posljednje dvije nedjelje, posle Ramine posjete Beogradu. Ali je ipak, u poređenju sa ostalim zemljama našeg nam i dragog Jugoistoka Evrope, Albanija izgleda nekako najmirnija.
Eto, čak je i Hrvatska, od prije par godina članica Evropske unije, do posljednjeg izbornog procesa izgledala kao da je krenula na put povratka među tipične balkanske države. Ipak, u posljednjem momentu, na izborima se dogodio preokret jer su pobjednički HDZ preuzele nove snage koje su, za razliku od mnogih drugih, kampanju vodile bez populizma.
* * *
A kako smo do prije par godina bili ubijeđeni da će demokratija savladati populizam i da će naša društva, napokon, krenuti prema svjetlijoj budućnosti!
Vjerovali smo po završetku naših krvavih ratova iz ‘90-ih godina prošloga vijeka i dramatičnog raspada nekada zajedničke države, raspada koji je bio počeo mnogo prije ratova, da nam dolazi novo vrijeme. Bili smo ubijeđeni, svakako, kad su većina onih koji su nas gurali u neprijatelj stav otišli sa političke i javne scene - neki u zaborav, a drugi pak u haški zatvor.
A te budućnosti nema. Upropastili smo je. Ostaje nam samo da se osjećamo nostalgičnim za njom, sanjareći kako je sve ovo mogli biti.
Bonus video:
