Postoji zemlja u kojoj jedan političar gazduje skoro tri decenije. Zemlja u kojoj je na parlamentarnim izborima nemoguće postalo stvarnost. Zemlja u kojoj sa živima glasaju mrtvi, sa prisutnima odsutni.
Tako i ovaj put. Mrtvi su ispunjavali svoju građansku dužnost birajući uglavnom Gazdu. Za divno čudo, uz njih se na biralištima pojaviše i odsutni građani, koji su istovremeno sjedili u svojim Frankfurtima i Minhenima za nedjeljnom trpezom. A poneki glasač je nudio ličnu kartu ili pasoš na iznajmljivanje. Rent-a-Passport takoreći.
Zgranuti posmatrači su se nagledali svega i svačega, i da nije tragično bilo bi smiješno. Male gazde u biračkim odborima su za račun Velikog Gazde pozivale njegove nedisciplinovane fanove telefonom da glasaju kako su obećali.
Glasno, da svi čuju. Ili su imali pomoćnike u džipovima kod birališta koji su bilježili ko je tu, a ko još nije došao. Taj spisak bi mogao poslije da se uporedi sa spiskom zaposlenih po raznim državnim ustanovama, preduzećima i službama. Najljepše je bilo ono kada su biralište preselili u kafanu, glasali su javno i veselo. A tek crnogorski gastarbajteri u Italiji, koji su dobili karte za trajekt i džeparac, samo da ispune svoju građansku dužnost!
Međutim, ni policijski aparat ništa nije prepustio slučaju. Tajna služba je otkrila tajne tokove ogromne novčane podrške koju bratska Rusija isplaćuje dušmanskoj opoziciji. A onda je usred predizborne tišine uhapšen Bratislav Dikić. Čovjek koji je bio veliko policijsko mudo u Srbiji namjerio sa dvadesetoricom da obara legitimnu i legalnu i omiljenu vlast. Spriječen je državni udar. Na dan izbora Gazda je izgledao kao domaća verzija Franca Ferdinanda koji pravovremeno hapsi Gavrila Principa i sve mladobosance.
Gazdin šef elektronskih komunikacija je na izborni dan isključio Viber, WhatsApp & co., pridavivši internet. Kaže čovjek da se spolja miješaju u izborni proces.
Ali niste u pravu, rečena zemlja se ne zove Sjeverna Koreja.
Inače, demokratski izbori, do sada najslobodniji za lokalne prilike. Uspjeh je očigledan - na birališta je izašlo fantastičnih 73 odsto glasača. Uprkos pokojem šaketanju nije bilo mrtvih (ako ne računamo one mrtvace koji su glasali, ali u teološkom smislu oni i nisu mrtvi već vaskrsli).
Dakle, postoji jedna zemlja sa oko 530.000 ljudi sa pravom glasa i 630.000 stanovnika. Gerontokratska Zemlja čudesa. U Njemačkoj koja ima ozbiljan problem „bijele kuge“, ljudi sa pravom glasa u odnosu na ukupno stanovništvo čine 76 odsto. U ovoj Zemlji čudesa je to 84 odsto. Zaključimo: ili na biračkim spiskovima postoji određen broj fantomskih građana ili će stanovništvo Zemlje čudesa uskoro izumrijeti.
Gazdino spoljnopolitičko obrazloženje je poznato - odlučno kretanje u zagrljaj NATO i EU. Unutrašnjepolitičko obećanje Gazda naziva „prosperitet“, a narod mora to da prevede - još jedan mandat za ortačko-burazerski sistem i bogaćenje Gazdinog klana, partijskih sledbenika i prijatelja.
Da li da odam da se glavni protagonista te priče zove Milo Đukanović, a njegova Zemlja čudesa Crna Gora? To skoro nikome na ovom jeziku ne treba objašnjavati.
Ipak, Milo, kako ga zovu i prijatelji i protivnici, nije računao sa pat situacijom u kojoj bi jedan glas mogao da odluči o njegovoj političkoj sudbini. Manevarski prostor mu je bitno sužen. I ako formira vladu, ona će da balansira na žici.
Naravno, najjača stranka će pokušati da pridobije još poneku satelitsku grupaciju i da posije razdor unutar opozicije kako bi dan kada će se i u Crnoj Gori praktično dokazati princip smjenjivosti vlasti odložila za mjesec limburg - kad se majmuni budu šišali. Pitanje je da li će opozicija prihvatiti tu igru i da li će opet zapasti u „prirodno" stanje rascjepkanosti.
Milo privremeno ostaje Gazda u duboko podijeljenoj zemlji. No, i u ovoj beskonačnoj tranziciji između Mila i Mila više nego očigledno je da je on, mjereno evropskim standardima, postao problem, a ne rješenje.
Bonus video:
